Gauck ne želi novi predsjednički mandat

Euro, Grčka, izbjeglice – krize se samo smjenjuju. Zasluga Joachima Gaucka je u tome što je stalno podsjećao javnost na vrijednost slobode, pojma oko kog se vrti njegov život. Autentičnost njegovog pristupa je neosporna – jer je nekada uspješno djelovao kao teolog i član istočnonjemačkog građanskog pokreta. Deset godina je bio šef Komisije za dokumente STASI-ja, bivše tajne službe DDR-a, koja je nanijela mnogo nepravde i njemu i njegovoj obitelji. Uvijek je bio skeptičan prema Partiji demokratskog socijalizma (PDS) koja je naslijedila Jedinstvenu socijalističku partiju (SED) da bi kasnije postala stranka Ljevica.

Uvijek dosljedan

Kada je u ožujku 2012. stupio na dužnost, obišao je svijet i dao tom putovanju svoj specifičan naglasak: u velikom luku zaobišao je autokrata Vladimira Putina. U Turskoj je javno kritizirao politiku Recepa Tayyipa Erdogana, rekavši da on ograničava slobodu mišljenja. U Kini je pred studentima održao „govor slobode“.

Gauck je prvi nestranački predsjednik Njemačke. Ima 76 godina i živi sa suprugom s kojom nije vjenčan – pri tome još uvijek ima suprugu od koje nije razveden i s kojom ima četvoro djece.

Oni koji su ga osobno upoznali, vidjeli su pred sobom čovjeka koji je ponekad tašt, ali je ponosan na svoj životni put – on smatra da je život u slobodnoj zemlji za njega veliki poklon. Zato se uvijek zalagao za patriotizam oslonjen na Temeljni zakon (njemački ustav, op.ur.). I na funkciji je ostao vedar čovjek – okrenut uživanju u životu i rado u dijalogu s drugima. S medijima je komunicirao bez grča, iako je bio pastor, umije se prezentirati u javnosti.

Neobične izjave

I kao predsjednik države dozvolio je sebi određene slobode, a i testirao granice svoje funkcije. Doduše, on je najviši predstavnik Njemačke – ali politički može djelovati samo posredno, držeći govore. Prema Ustavu, on je integrativna figura i mora djelovati stranački neutralno. On se nije držao toga kada je političare NPD-a zbog demonstracija protiv jednog doma za azilante nazvao „luđacima“. Zbog toga je tužen Ustavnom sudu, ali ovaj je presudio u korist Gaucka – priopćivši da predsjednik države ima pravo odlučivati o tome kako će obavljati svoju dužnost.

Medijsku pozornost je izazvao i početkom 2014. kada je rekao da bi Njemačka trebala odustati od vojne suzdržanosti i da na vanjskopolitičkom planu nastupa s više samopouzdanja. Impuls je prihvaćen i razvila se rasprava u koju su se uključili i članovi njemačke vlade.

Ranije je opominjao

Kada je riječ o jednoj drugoj temi, njemačka javnost nije na vrijeme ozbiljno shvatila njegove riječi. Nakon posjeta izbjegličkom kampu na tursko-sirijskoj granici Gauck je još u lipnju 2014., više od godinu dana prije „službenog“ početka izbjegličke krize, htio pokrenuti raspravu o tomu.

On je tražio „iskrenu, pragmatičnu i trijeznu raspravu“ o izazovima izbjegličke politike. Gauck je opisao dilemu između zaštite od nekontroliranog doseljavanja i prava ljudi čiji je život ugrožen. Po njegovoj analizi politika se ne može mjeriti samo prema obvezama humanosti, već i prema onome što je praktično moguće. Preporučio je srednji put između „široko otvorenih vrata“ i zahtjeva onih koji kažu da je „granica mogućeg odavno dostignuta“. Zalagao se i za zajedničko europsko rješenje. Tom kompasu je ostao vjeran i kasnije. Ima diskusija koje se sada ne bi vodile da je ranije obraćano više pozornosti na Gauckove riječi.

Sad je odlučio da ne kandidira za drugi mandat – iako mu je sa svih strana signalizirano da bi bilo poželjno da ostane predsjednik.