Gdje je danas sarajevski Valter?

6. travanj je Dan grada Sarajeva. Tog dana 1945. godine grad je oslobođen od okupacije u Drugom svjetskom ratu. Tog dana u završnim operacijama oslobođenja Sarajeva gine i Vladimir Perić - Valter. A 47 godina poslije, 6. travnja 1992. počinje razaranje i opsada Sarajeva, najduža opsada nekog grada u modernoj europskoj povijesti. 

Priča o sarajevskom ilegalcu Valteru, jednom od najboljih obavještajaca partizanskog pokreta iz Drugog svjetskog rata, ispričana je mnogo puta, ali je uvijek aktualna zbog snažnog simboličkog značaja svega onoga što Valter i danas predstavlja - simbol borbe dobra protiv zla.

Valter je bio sekretar Mjesnog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ) u Sarajevu i jedan od organizatora pokreta otpora u glavnom gradu BiH. Rođen je 1919. godine u Prijepolju (Sandžak, Srbija), a posthumno je odlikovan ordenom narodnog heroja Jugoslavije.

„Valter je u završnim borbama oslobođenja Sarajeva uspio spasiti Električnu centralu koju su Nijemci htjeli uništiti.... Neprijatelj je zapalio Fabriku duhana, Tvornicu Ključ i još neke objekte, ali su oni najznačajniji ipak sačuvani - me+u njima i Električna centrala u čijoj je odbrani poginuo i Valter", kazala je u jednom ranijem razgovoru za Deutsche Welle Nađa Biser-Taso, koja je sa prvim gupama partizana ušla u Sarajevo travnja 1945.

„Vidite li ovaj grad? To je Valter"

Kasnije je snimljen i film „Valter brani Sarajevo" u režiji Hajrudina Šibe Krvavca, i na Televiziji Sarajevo prikazivan je gotovo svakog 6. travnja od 1972. godine. To je priču o sarajevskom ilegalcu i simbolu otpora pronijelo od tadašnje Jugoslavije, sve do Kine u kojoj je djelo legendarnog Šibe postalo najgledanijim filmom svih vremena.

Svjesni činjenice da priča o Valteru i onome što on predstavlja daleko nadilazi lokalne okvire, tim Filmskog centra Sarajevo, na čelu s direktorom Jasminom Durakovićem, osniva filmski i multimedijalni muzej „Valter brani Sarajevo". „Povijest na Balkanu se vrlo često vrti u krug i puna je paradoksa. Iako je Muzej 'Valter brani Sarajevo' jedna čista i potrebna priča o sjajnim momentima kinematografije na ovim prostorima, on sa sobom donosi i ozbiljne povijesne dimenzije", kaže Jasmin Duraković za Deutsche Welle.

Duraković pojašnjava da zbog priče o čuvenom pripadniku pokreta otpora i antifašisti Valteru, muzej razvija kulturu sjećanja, podsjeća na fašizam i borbu protiv tog zla. On povlači i paralelu između početka okupacije Sarajeva 1941. i početka opsade 1992. konstatirajući i kaže: „Svako vrijeme ima svoje fašiste".

„Tokom opsade Sarajeva agresori na ovaj grad gađali su i objekte kulture poput nekadašnjeg Filmskog studija Jagomir. Meta su bili i filmovi, pa i film 'Valter brani Sarajevo'. Srećom, zahvaljujući filmskim radnicima koji su ostali u gradu filmovi su spašeni u posljednjem trenutku." Durakovoć smatra da borba protiv fašizma nije samo stvar prošlosti, nego da ta priča traje i podsjeća na riječi Umberta Ecca da 'ideja fažizma još živi i jedini način da joj se stalno suprostavljamo je ideja antifašizma'. "Pored svega ostalog, i zato je ovaj muzej potreban Sarajevu i ovome dijelu Europe i svijeta", kaže Duraković.

Gdje je Valter?

Pojedini kritičari tvrde da je poslijeratni razvoj društva, vrijeme tranzicije obilježeno brojnim političkim i drugim aferama, visokom stopom korupcije i odsustvom morala u mnogim oblastima, gotovo protjerali Valterov duh iz Sarajeva.

„Ako posmatramo opću društvenu klimu u glavnom gradu BiH, onu koju svakodnevno kontaminiraju mediji i njihovi politički nalogodavci, onda bi mogli reći da je duh Valtera Perića, bar ono što u svjetonazorskom smislu uz njega vežemo, gotovo protjeran iz Sarajeva", smatra novinar Oslobođenja Đorđe Krajišnik.

On pojašnjava da je većina onoga što se danas u javnom prostoru odnosi na antifašističku prošlost Sarajeva deklarativne ili revizionističke prirode, upozoravajući da se ne mogu istovremeno njegovati slobodarske ideje i veličati sluge nacističkih okupatora. „Time se stvara jedna šizofrena ideja pomirenja nemogućeg, u kojoj smo čas za Valtera kad je to medijski poželjno, a čas za Mustafu Busuladžića, jer su 'mrski komunisti' obmanjivali naš narod o ustašama u Sarajevu."

Busuladžić je kao jedan od istaknutih muslimanskih i bošnjačkih intelektualaca u vrijeme između dva svjetska rata bio nosilac ideje nacionalističkog i panislamskog pokreta Mladi muslimani, antikomunist i antisemitist. On je podržavao stavove nacističke propagande i progona Židova u Sarajevu od strane ustaša, a u svojim esejima je podržavao Ustaški pokret. "Sve nas to upućuje na zaključak da je sa duhom Valtera Perića ovdje prilično klimavo", kaže Krajišnik za Deutsche Welle.

Valter nije sasvim nestao

Ipak, iako su mnoge bitke za antifašizam i njegovu važnost u ovom gradu izgubljene, nužno je reći da duh Valtera Perića nije potpuno protjeran iz Sarajeva, ističe naš sagovornik. „Valterov duh je marginalizovan, ali on se kao osjećaj pravde i opredjeljenosti za svijet utemeljen na istinskim slobodarskim idejama, kakav antifašizam jeste, nalazi u mnogim stanovnicima ovog grada", smatra Krajišnik.

Koliko god se stvari doimale lošima, u Sarajevu još uvijek postoji dovoljno alternativnih prostora, grupa i pojedinaca sposobnih da stvore paralelni, subverzivni univerzum suprotan revizionističkim atavizmima, kaže Krajišnik. "Valterov duh nam je potreban. Možemo se možda zavaravati kako je priča o antifašizmu prošlost i nešto prevaziđeno na što se ne trebamo osvrtati, ali stvarnost nam sve jasnije govori da trebamo biti itekako budni u ovim nemirnim vremenima."

Budućnost Sarajeva

Ugledni bosanskohercegovački režiser Haris Pašović kaže da Sarajevo još uvijek ima svoju „bazu otpora", kako u politici, tako i drugim društvenim pojavama. „Sarajevo ima taj svoj vjekovni duh otpora i on i danas postoji. Naravno da u ovim turbulentnim vremenima ima i drugih tendencija. Svjedoci smo svakodnevnih pojava koje nas iznenađuju svojom agresivnošću, neodmjerenim ili neprimjerenim sadržajem, ali ja vjerujem u Sarajevo koje se odbranilo od svega što je uništavalo taj duh različitosti, taj duh jedne kompleksnosti, što je i suština ovoga grada", kaže Pašović za Deutsche Welle.

Pašović je autor „Sarajevske crvene linije", projekta izrazito snažne, emotivne poruke kojim je 2012. godine obilježeno stradanje Sarajlija u ratu devedesetih godina. Tada je u glavnoj sarajevskoj ulici poredana 11.541 stolica za svakog građanina ubijenog tijekom opsade 1992-1995. On se slaže da treba njegovati kulturu sjećanja, ali ne nauštrb budućnosti.

„Sarajevska crvena linija bila je snažna poruka koja upozorava na prošlost, ali treba misliti i na budućnost, na razvoj. Mislim da mladi ljudi koji su rođeni poslije rata sada odrastaju u drugačijim okolnostima, žele jedan drugačiji život koji nije toliko opterećen prošlošću. Naravno, treba se sjećati svega onoga što je obilježilo, ne samo povijest Sarajeva nego i Europe, ali je istovremeno jako važno gledati naprijed, u budućnost. Važno je od Sarajeva napraviti jedan uzbudljiv europski grad, svjetsku destinaciju gdje će ljudi dolaziti i raditi i zabavljati se i nešto naučiti. To je grad u kojem želim živjeti", kaže Haris Pašović.