Generacija Pojasa Gaze

U istočnom dijelu Pojasa Gaze trenutno ne manjka starih guma. Trokolicama i kamionetima se već nekoliko dana, prašnjavim putovima koji vode do zaštitne ograde, voze stare gume koje se pale kako bi se spriječili izraelski snajperisti u otvaranju vatre po Palestincima.

„Bit će to crni petak", kaže mladić koji prilazi grupi mladića koji od prošlog petka svoje popodnevne sate provode u pograničnom području. Granična ograda je udaljena samo nekoliko stotina metara. Iza ograde se vide vozila izraelske vojske. Naredba izdana izraelskim vojnicima se ni danas nije promijenila. Njihov zadatak je da i dalje budu pozicionirani duž Pojasa Gaze. Svako tko se kreće u međuzoni se smatra potencijalnom opasnošću i na taj način je cilj za snajperiste.

„Mislim da i druga strana razumije da se ne isplati nastavak prosvjeda i upozoravam ih da više ne provociraju", izjavio je izraelski ministar odbrane Lieberman. Izrael optužuje Hamas, koji kontrolira Pojas Gaze, da navodno mirne proteste želi iskoristiti u terorističke svrhe. Prema službenim podacima je na „Dan bijesa" u Pojasu Gaze poginulo 18 Palestinaca.

Mlade nije briga za Hamas ili Fatah. Radi se o njihovoj budućnosti. „Što se ima više izgubiti. Važno je biti ovdje i boriti se za svoja prava", kaže Mohmed al Aun koji oko glave nosi kufije (karirana palestinska marama). Ovaj mladić se s prijateljima sastaje svakog popodneva kako bi mu brže prošlo vrijeme.

Stanovništvo Gaze je mlado i usprkos dobrom obrazovanju gotovo svaka druga osoba je nezaposlena. 60 posto osoba mlađih od 30 godina je nezaposleno. „Što trebamo uraditi kako bi mladi ovdje imali budućnost. Sve ovisi od blokade", kaže Mohamed misleći na izraelsku politiku zatvaranja Pojasa Gaze.

Zatvoreni i prepušteni sami sebi

Mnogima se više radi o većim pravima povratka izbjeglica. Palestinci žele skrenuti pozornost javnosti na činjenicu da je Gaza više od desetljeća odsječena od Izraela i Egipta. Jedna cijela generacija još nikada nije napustila Pojas Gaze.

Kratko prije zalaska sunca atmosfera u šatorskom kampu u naselju Šejaia na istoku Gaze sve više odiše narodnim veseljem. Prodavači kave i čaja su već postavili svoje štandove. U ponudi su svježi voćni sokovi i besplatan internet. U jednom od šatora se peku lepinje na stari tradicionalni način. Ovdje se okupljaju ljudi kako bi se prisjetili izbjeglica iz 1948. godine i specijalno podignutog zemljanog nasipa samo nekoliko stotina metara udaljenog od granične ograde. Na njemu sjede Palestinci i gledaju na drugu stranu - prema Izraelu.

"Želim jednu drugu vrstu protesta. Nešto novo. Nešto što neće ovisiti o političkim strankama. Želim prosvjede koji će biti mirni", kaže Amal Abu Astr, mlada Palestinka. Mnogi ovdje ističu pojam – mirni prosvjedi. Međutim, realnost je sasvim drugačija.

Prošlog petka su izraelski snajperisti ovdje ubili 16 Palestinaca. Više stotina osoba je ranjeno, priopćilo je palestinsko ministarstvo zdravlja. Organizacije za zaštitu ljudskih prava, kao što je Al Mezan, su takav postupak izraelske vojske oštro kritizirale. „Problem je, kao što je bilo u prošlosti, da nema odgovornosti za postupke vojnika. Sve dok je tako gledat ćemo kako se puca na druge ljude, kao što je bilo u slučaju prosvjednika koji su sudjelovali na mirnim prosvjedima", kaže Isam Junis, direktor Al Mezana.

Strah od novog nasilja

Akciju su prvobitno osmislili mladi preko društvenih mreža. Prosvjede u međuvremenu podržavaju sve političke stranke i grupacije, prije svega Hamas. Oni su pozvali građane da sudjeluju na prosvjedima i najvećim dijelom osigurali logistiku za njihovo održavanje. To bi trebalo potrajati do polovine svibnja. „Postoji bojazan da situacija u Pojasu Gaze izmakne kontroli", kaže Usama Antar, politolog iz Gaze i dodaje da će „naredni prosvjedi pokazati u kojem smjeru će biti nastavljeni".

Mohamed Sabag će također danas biti na prosvjedima iako je prošlog tjedna ubijen njegov brat Bader. Mohamed je još uvijek u šoku. „Stajali smo između onih koji su bacali kamenje i onih koji su mirno demonstrirali. Bilo je to samo nekoliko stotina metara udaljeno od granice. Stajao je pored mene kada ga je iznenada metak pogodio u glavu", izjavio je Mohamed za DW.

Dvadesetogodišnji mladić je preminuo još na putu za bolnicu. Mohamed kaže da njegov brat nije bio nasilan. Njegova majka Um Haitham sluša sina skamenjenog izraza lica. Teško joj je zaustaviti suze: „Bio mi je najmlađi sin. Uvijek je bio uz mene". S pomiješanim osjećanjima gleda na to što njena djeca idu na prosvjede. Mohamed zbog poginulog brata želi dalje prosvjedovati: „U Gazi nema posla, nema života. Nikoga ne zanimamo".