Genscher na balkonu - njemačka politička drama u tri čina

Uvertira

Ljeto 1989. Građani DDR-a okreću leđa svojoj zemlji i traže zaštitu u veleposlanstvima Savezne Republike Njemačke (BRD) u Mađarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj i Stalnom predstavništvu BRD-a u Istočnom Berlinu. U početku se radi o nekolicini, potom o stotinama, na kraju o tisućama građana koji žele pobjeći iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Prema interpretaciji Bonna (tadašnjega glavnoga grada BRD-a) to je legitiman zahtjev jer se radi o Nijemcima. U Mađarskoj su na vlasti socijalisti otvoreni za reforme, država se nalazi pred gospodarskim bankrotom. Vlada u Budimpešti predlaže da se promijeni kurs s dalekosežnim posljedicama: mađarsko-austrijska granica se prestaje revnosno nadgledati.

11. rujna deseci tisuća istočnonjemačkih građana prolaze kroz nekada neprobojnu Željeznu zavjesu. Mađarski graničari samo im čine "špalir". Erich Honecker i njegova vlada su užasnuti. I čehoslovački vlastodršci postupaju po starim smjernicama. I za njih je, kao i za političke glavešine DDR-a, okupacija veleposlanstava protuzakonita. Konsenzus u moskovskom imperiju moći se raspada. No nitko ne sluti koje će posljedice imati prosvjedi započeti u kasno ljeto 1989. Osim možda jedne osobe: zapadnonjemačkog ministra vanjskih poslova Hans-Dietricha Genschera.

Prvi čin: New York, 27. rujna 1989.

Opća skupština Ujedinjenih naroda. Idealna prilika za šefa njemačke diplomacije da sa svojim kolegama iz Sovjetskog Saveza, DDR-a i Čehoslovačke porazgovara o sve dramatičnijoj situaciji u veleposlanstvima BRD-a. Tek 8. rujna je 117 građana DDR-a napustilo Stalno predstavništvo BRD-a u Istočnom Berlinu. Nisu dobili obećanje da će dobiti dozvolu za izlazak iz DDR-a, samo da neće biti uhićeni i da se mogu vratiti na svoja radna mjesta. Od tog trenutka Stalno predstavništvo BRD-a ostaje zatvoreno. Posljedica toga je sve veći pritisak na veleposlanstva u Varšavi, Budimpešti i Pragu. A DDR od vlade Helmuta Kohla ne očekuje ni manje ni više nego da zatvori i ta veleposlanstva kako bi potencijalnim iseljenicima odaslala odgovarajuću poruku. Genscher, koji je kao ministar vanjskih poslova nadležan za veleposlanstva, to kategorički odbija. Umjesto toga on daje nalog da se građani DDR-a koji traže utočište u predstavništvima BRD-a, prime, smjeste i zbrinu. U međuvremenu ih je na tisuće.

27. rujna, bila je to jedna srijeda, Genscher se sastaje na večeri sa svojim istočnonjemačkim kolegom Oskarom Fischerom. On ima dva prijedloga. Varijanta jedan: da službenici DDR-a izdaju dozvole svojim građanima koji žele napustiti zemlju i udare im pečate u veleposlanstvima BRD-a gdje se ovi nalaze. Varijanta dva: da oni vlakovima preko istočnonjemačkog teritorija budu prevezeni u Zapadnu Njemačku. Fischer o tome želi idućeg vikenda informirati Honeckera. To je prekasno, kaže Genscher.

28. rujna Genscher i Fischer ponovno telefoniraju. U zgradama veleposlanstva BRD-a, prije svega u Pragu, higijenski su uvjeti sve nepodnošljiviji. Fischer obećava da će prenijeti Genscherove prijedloge glavešinama u Istočnom Berlinu. Genscher razgovara u New Yorku i s čehoslovačkim ministrom vanjskih poslova Johanesom. Ali ovaj se ne želi obvezati ni na što. Istog poslijepodneva Genscher traži termin za osobni razgovor s Eduardom Ševardnadzeom, sovjetskim ministrom vanjskih poslova. Poručuju mu neka dođe u sovjetsko veleposlanstvo. Ali Genscher nema automobil kojim bi se odvezao. Na koncu se ipak nalazi rješenje: njemačkog šefa diplomacije Ševardnadzeu vozi automobil njujorške policije s rotirajućim svjetlom. Tamo on sovjetskom kolegi opisuje kaos koji vlada u njemačkim veleposlanstvima. Ševardnadze ga pita: "Ima li i djece?" Gencher: "Puno." Na to će Sovjet: "Pomoći ću Vam."

Još iste večeri Genscher ima podršku i američkog i francuskog ministra vanjskih poslova - Bakera i Dumasa.

29. rujna Genscher je na putu za aerodrom kada dobiva telefonski poziv po nalogu svog kolege iz DDR-a. Doznaje da će idućeg dana u Stalnom predstavništvu DDR-a u Berlinu dobiti važne informacije.

30. rujna Genscher i Rudolf Seiters, šef Kancelarovog ureda i kasniji ministar unutarnjih poslova BRD-a, doznaju u bonskom kancelarskom uredu da se Istočni Berlin odlučio za varijantu broj dva: željeznički transport građana DDR-a koji žele napustiti zemlju. Genscher traži prominentnu pratnju za njih. "Izbjeglice vam ne vjeruju ", kaže stalnom predstavniku Istočnog Berlina u Bonnu Horstu Neubaueru. Genscher i Seiters žele osobno biti u vlaku. Predstavnik Istočnog Berlina mora pitati svoje nadređene. Malo kasnije stiže odobrenje DDR-ove vrhuške.

Kratko uoči Genscherovog i Seitersovog polaska za Prag, Neubauer se javlja i djelomično povlači odobrenja Istočnog Berlina. Genscher i Seiters ne smiju putovati. Napetost raste.

Drugi čin: Palača Lobkowitz, showdown u 18.58 h

Po dolasku u njemačko veleposlanstvo u Pragu, Genscher ponovno kontaktira Neubauera. Istočni Berlin i dalje kaže "ne". U svakom vlaku smiju kao pratnja putovati dva službenika Savezne Republike Njemačke.

U 18.58 h Genscher izlazi na balkon zgrade veleposlanstva i izgovara vjerojatno najpoznatiju nezavršenu rečenicu u novijoj njemačkoj povijesti: "Dragi sunarodnjaci, došli smo ovamo reći vam da je danas vaš izlazak iz zemlje..." Kraj rečenice je nestao u oduševljenom klicanju mase.

U 19.30 h prve izbjeglice napuštaju palaču. Tri minute prije toga državna novinska agencija DDR-a ADN objavljuje priopćenje Ministarstva vanjskih poslova: naloženo je da se osobe koje se ilegalno nalaze u veleposlanstvima BRD-a iz humanitarnih razloga deportiraju iz zemlje.

U 20.50 h prvi vlak s izbjeglicama napušta Prag u pravcu Dresdena. Još četiri vlaka ga slijede u razmacima od dva sata. Konačno odredište: pogranično mjesto Hof u Bavarskoj.

Treći čin: Kolodvor u Hofu, peron br. 8, 1. listopada 1989.

U 6 sati i 14 minuta stiže prvih 1.200 istočnonjemačkih izbjeglica na kolodvor u Hofu, peron broj 8. Među njima je velik broj djece. Ukupno toga 1. listopada u to pogranično mjesto stiže 6.000 ljudi - svi bez putovnice. Službenici DDR-a su im ih u vlaku oduzeli. Dočekuje ih gomila novinara i humanitaraca. Nekoliko tisuća građana DDR-a je svoju državu stavilo na stup srama. Šest tjedana kasnije je pad Zid.

"Sati u njemačkom veleposlanstvu u Pragu", reći će kasnije Hans-Dietrich Genscher, "bili su najuzbudljiviji u mom životu... sve su nas prolazili trnci."