Genscher: Nadam se da je Sanader samo razočaran, ne i ogorčen

Bivši njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher u Hrvatskoj je jedan od najomiljenijih stranih političara. Mnogi ga smatraju jednim od najzaslužnijih za to da je na početku devedesetih Europska unija Hrvatsku relativno brzo priznala kao neovisnu državu. Iako umirovljen, i dalje prati politiku i čest je gost u medijima. Prenosimo u cijelosti njegov tekst pod naslovom "Europa - dobar partner?" objavljen u novinama "Mitteldeutsche Zeitung", koje izlaze u Halleu, na istoku Njemačke.

Europa - dobar partner?

U svom odnosu prema susjedima, prijateljima kao i budućim članovima zajednice, Europska Unija ne postupa uvijek onako kako bi trebala. Primjer od prije nekoliko dana pokazuje što se događa kada vanjsko politički odnosi postanu sluge unutarnje politike i kada se dopusti da se stvari odvijaju same od sebe.

Sanader potreban i u budućnosti

Hrvatska se već duže vrijeme trudi postati članicom Europske Unije. Pregovori s njom su već odavno pred zaključenjem. Premijer Sanader je zajedno s predsjednikom Mesićem bio jamstvo za novi početak ove zemlje, prema europskim i demokratskim načelima. Ista načela oslikavala su se i u razvoju vladajuće stranke kao i u Sanaderovom odnosu prema najnovijoj hrvatskoj prošlosti, u njegovoj bezuvjetnoj suradnji s Međunarodnim sudom za ratne zločine.

Sanader se sada povukao. Nadajmo se da je samo razočaran ali ne i ogorčen. Kao konzervativni političar okrenut budućnosti, kao uvjereni Europljanin, on će zasigurno biti potreban i u buduće, i to ne samo u Hrvatskoj.

Obećanja duga 50 godina

Propust jednog sasvim drugačijeg tipa predstavlja odnos Europske Unije prema Turskoj. Njoj se već gotovo 50 godina obećava da može postati dijelom ove zajednice. U međuvremenu je postala privilegiranom članicom ali ne i punopravnom. Europsko vijeće je doduše prije nekoliko godina potvrdilo svoj pristanak za početak pristupnih pregovora; oni su još uvijek u tijeku i po svemu sudeći, trajat će još dugi niz godina. S obzirom na složenost situacije, to i nije tako čudno. No, kada je u pitanju Turska, stječe se dojam, da cilj i namjera ovih pregovora uopće nisu njihov konačni uspjeh, znači, pristup ove zemlje Europskoj zajednici.

Uvjeti za primanje u članstvo su slijedeći:

1. Turska mora ispuniti sve zahtjeve EU-a, koji se tiču demokracije, gospodarstva i financijske politike

2. U trenutku donošenja odluke za primanje novih članica, EU mora biti u stanju primiti nove članove.

Pregovori bez pravog cilja i namjere

Jedno je sigurno – ono što se nikako ne bi smjelo činiti je voditi pregovore bez želje za njihovim uspjehom. Kada se argumentira protiv primanja Turske u EU, stalno se spominju vrijednosti poput demokracije, slobode, poštivanja ljudskih prava. No, nije li i NATO zajednica koju odlikuju iste takve vrijednosti? Tamo je Turska već desetljećima dobrodošla članica i to i bez reformi koje je provela tek zadnjih godina.

Ponekad se stoga stječe dojam, da bi bilo korisno i potrebno da se netko konačno javi za riječ i održi govor, sličan onom kakvog je o pitanju odnosa Zapada prema islamu, u Kairu održao predsjednik Obama. Jer, vanjska bi politika morala biti pouzdana, uračunljiva i vjerodostojna. To ne bi trebalo vrijediti samo za države same po sebi, već i za njihove zajednice kakva je i Europska unija.

Autor: Hans-Dietrich Genscher, Mitteldeutsche Zeitung/ Željka Telišman

Odg. urednica: Snježana Kobešćak