Glasna šutnja oko Ine
10. siječnja 2019
Upadljivi muk Vlade RH u vezi s Inom ne nailazi na jednaku pasivnost ostalih aktera u društvu. Dvije su godine prošle otkako je izvršna vlast prestala govoriti o dotad pompozno najavljivanom otkupu te naftne kompanije natrag u hrvatsko državno vlasništvo. Mađarski većinski suvlasnik, državna kompanija Mol, jasno je iskazao stajalište da se i o tome svakako može pregovarati. Ipak, najkonstruktivnije ideje o konkretnom modelu preuzimanja i dalje pristižu od onih koji nisu formalno ovlašteni za to pitanje.
„Hrvatska u ovom trenu objektivno nema novca za otkup, što ne znači da se ne mogu preispitati određene alternativne mogućnosti“, rekao nam je Davor Štern, nekadašnji ministar gospodarstva RH. Ali, i naftaški stučnjak čiji životopis bilježi funkcije generalnog direktora te, nešto kasnije, predsjednika Nadzornog odbora Ine. Kao što sam često ističe, u toj je kompaniji započeo svoju karijeru, pa ostao uz nju vezan čitav svoj radni vijek.
Problem nije primarno tehnički ni financijski, nego politički
„Ina je danas redizajnirana prema potrebama Mola“, nastavlja on, „i to više nije ista tvrtka. Prošle jeseni sam već iznio ideju da bi Hrvatska mogla dogovoriti izdvajanje segmenta djelatnosti koji je zanimljiviji nama nego Mađarima“. To je tzv. upstream, odnosno istraživanje i crpljenje nafte i plina. Mol je pak zainteresiran više za transport i distribuciju, pa ima temelja očekivati njegov pristanak na takav prijedlog.
„Ina je uvijek imala jak stručni kadar, mnogo znanja. To se može iskoristiti, dok prirodni resursi u Hrvatskoj svakako pripadaju državi. Oni koji se bave geologijom smatraju da raspolažemo zalihom od 500 milijardi kubika plina, od čega je sada dostupno oko 70 posto. Drže i kako u Dinaridima te na južnom Jadranu postoje i značajne količine nafte. Ukoliko bi se došlo do većeg iznosa, mogla bi se reaktivirati Rafinerija Sisak. No vlada uopće nije reagirala na tu ideju“, kaže Štern.
Tako dolazimo do najvećeg problema, ni tehničkog niti financijskog, nego prvenstveno političkog. Nešto slično očituje se također u slučaju terminala za ukapljeni plin na Krku. Nakon završnih procjena kako se on Hrvatskoj ustvari neće isplatiti, ispostavilo se da glavni argument za njegovu gradnju leži u interesu SAD-a za odmjeravanje ekonomske snage s Rusijom, glavnim europskim opskrbljivačem plinom.
Gašenje sisačke rafinerije kao redizajn Ine po mađarski
Kad ne bi bilo tako, smatra Davor Štern, odgovorni bi dosad shvatili da im zaseban terminal niti ne treba. Iskoristili bi postojeće plinske platforme na sjevernom Jadranu, koje mogu obaviti prihvat, a već su priključene na širu distribucijsku mrežu. Ali, politika je te datosti zanemarila, baš kao što zanemaruje stručne sugestije i analizu mogućeg otkupa Ine.
U međuvremenu, Mađari pokazuju volju za otopljenjem odnosa s Hrvatskom. Ali, i nastavljaju s onim što je Štern nazvao redizajniranjem Ine prema njihovim potrebama. U to se uklapa smanjivanje proizvodnje u Hrvatskoj, što je dovelo do nedavnog gašenja sisačke rafinerije. Očekivalo se da će taj moment potaknuti Vladu RH na nastavak razmatranja planova o vraćanju Ine u većinsko hrvatsko vlasništvo. U to su nadu polagali i radnici, ne samo u Sisku, premda nisu dočekali vladin potez.
„Ne znamo je li ta vladina pasivnost definitivna, a još uvijek se nadamo da nije“, rekao je za DW sindikalist Predrag Sekulić. On je bio najeksponiraniji radnički predstavnik u Sisku, s obzirom na razmjernu benevolentnost ostalih prema Molovim poslovnim koracima. Sekulić zato navodi kako rečeni Šternov model nije jedini koji je bio predložen. Spominjali su se načelno i neki novi strateški partneri, tj. investitori.
Izvjesno je i odustajanje od modernizacije prerade u Rijeci
„Jedan bi se takav mogao tražiti za Sisak“, dodao je, „drugi za istraživanje na Velebitu, treći za Jadran, itd. Dijelila bi se dobit, ali i rizik, a ne bi se moglo ponoviti ovo s Molom. No danas Molu ne odgovara obnavljanje proizvodnje u Sisku, jer njegovoj matičnoj proizvodnji ona predstavlja konkurenciju, i zato bi do toga trebalo doći indirektno. Problem je što su naši političari vjerojatno izigrani, zato što nisu ozbiljno pristupili čitavome tom predmetu. Mol se nije držao naftaški, nego financijaški, profiterski. To je trebalo prepoznati.“
Lider sindikata Nova solidarnost pretpostavlja da će se partnerstvo s Mađarima i dalje pogoršavati na sličan način: „Možda će se dogovoriti s Rusima o zatvaranju rafinerije u Bosanskom Brodu, da suzbiju i taj dio konkurencije. A ne vjerujem da će doći do modernizacije prerade u Rijeci. Iznaći će se već neki izgovor za odustanak.“ Ipak, Sekulić se slaže da je tim više neophodno podsjećati vladu na njezinu dužnost oko Ine, i ukazivati na šutnju kojom ju je kronično obavila.