Glorifikacija terora ili otvaranje dijaloga?

Projektu u uglednoj berlinskoj galeriji su prije godinu dana, nakon višemjesečnih kontroverznih rasprava, ukinuta sredstva iz javne blagajne, pa je izložba na kraju financirana sredstvima dobivenima jednom umjetničkom aukcijom koja je donijela 250 000 eura.

Izložba u galeriji ”Kunst-Werke” je prije svega jedna umjetnička izložba, našao je za shodno naglasiti Felix Ensllin, jedan od kustosa spornog berlinskog projekta, a jasno je i zašto - zbog brojnih političkih optužbi koje su proteklih mjeseci, godina, stizale na račun organizatora. Ona i dalje sadrži sporni dio u kojem je opširno dokumentirana medijska recepcija djelovanja RAF-ovaca, ali ipak je u prvi plan stavljen umjetnički proces refleksije o lijevom ekstremizmu koji je potresao Njemačku prije svega 70-etih godina. Kakvu sliku je društvo imalo o teroristima i terorizmu a kakvu danas ima? I kakve slike za prikaz terorizma pronalaze umjetnici? To su temeljna pitanja izložbe u galeriji ”Kunst-Werke”.

Teza filozofa Klausa Theweleita da je RAF mit koji stoji kao apstraktni simbol političke praznine obrađuje 70-ak djela umjetnika različitih generacija na različit način. Mitu o RAF-u umjetnici pristupaju kritički. Kustos Felix Ensslin pritom naglašava "da se ne radi o nečem konačnom, o nekom historiziranju, interpretiranju toga što je značio fenomen RAF-a u svoje vrijeme i što bi on danas mogao značiti, nego da se radi o jednoj razini koja ima veze samo s predočavanjem, maštom, reprezentacijom, sa slikama. Radi se, znači, prvenstveno o povezivanju slike, vizualnog pojma RAF-a i predodžaba, dakle, slike koju mi imamo o jednom vremenu, događajima i našoj povezanosti s njima.”

Pritom koncept izložbe nije bio predstaviti nova djela, već prikazati kako su umjetnici pristupali ovoj problematici u prošlosti. U Berlinu se mogu tako do16. svibnja vidjeti akcija Josepha Beuysa predstavljena na petoj Documenti, kolažna obrada recepcije u masovnim medijima Sigmara Polkea, slike Martina Kippenbergera a od Gerharda Richtera ovoga puta ne ciklus o 18.10.1977., jer se on mjesecima mogao vidjeti u izložbi MoMA-e u berlinskoj Novoj nacionalnoj galeriji, već 8 ploča iz njegovog ”Atlasa” s velikim fotografijama RAF-a. Izložba je multimedijalni potpourri velikih imena poput Immendorfa i Beuysa i brojnih nepoznatih, mladih, u prvom redu američkih umjetnika te dokazuje da je način na koji umjetnici pristupaju ovom osjetljivom štofu puno diferenciraniji i kritičniji nego što su to politički komentatori u svojim primjedbama i ocjenama spornog berlinskog projekta koji i dalje dijeli duhove u njemačkom javnom životu. Zastupnica CDU-a u Bundestagu, Kristina Koehler, tako je, nakon što je vidjela izložbu, konstatirala:

”Mislim da je jasno kako organizatori izložbe nisu htjeli temi prići pedagoški. Oni nisu htjeli poručiti: gledajte, ovo su počinitelji zločina, a ovo su žrtve. Naravno da se to može tako napraviti, ali ne mislim da onda treba za to dobiti sredstva iz javne blagajne. Za tako nešto bih očekivala više želje za rasvjetljivanjem od strane organizatora."

Političar Zelenih, Hans-Christian Stroebele pak žali što izložba nije financirana javnim sredstvima. Za njega je rasprava na umjetničkoj razini tek početak dijaloga među ljudima:

"Ljudi trebaju sjesti zajedno, organizirati različite diskusije, pozivati ljude - naravno, i one koji su pretrpjeli patnje, žrtve i njihove obitelji. Samo takav dijalog moće dovesti do rasvjetljivanja i stvaranja jedne donekle ispravne povijesne slike.”

Kustos Klaus Biesenkampf pak naglašava:

”Vjerujem da slike, imena povezujemo s odgovarajućim djelima, traumama, strahotoma i zločinima. Vjerujem da će svakome tko vidi našu izložbu biti itekako jasno da se ovdje ne radi ni o kakvoj glorifikaciji terorističkih zločina.”