Grad u kojem pobunjenici vode glavnu riječ
4. travnja 2011Na jednom tenku usred Bengazija igraju se djeca. Međusobno si crtaju na lice staru libijsku zastavu, crveno-crno-zelenu, koja je u međuvremenu postala simbol novog početka. A on se ne može prečuti: iz velikih zvučnika trgom pred zgradom suda odjekuje politička diskusija. Tu sjedi Nacionalno prijelazno vijeće i tu je revolucija počela. Ljudi dolaze ovamo da bi razgovarali, čuli najnovije vijesti.
"Ovaj grad je naš", kaže jedan od njih koji je došao sa ženom i dvogodišnjim djetetom. Službenik je, kaže, a njegova supruga je učiteljica. Ni jedan niti drugi trenutno ne rade, žive od ušteđevine. Oni sanjaju o tome da život uskoro počne teći dalje u novoj, slobodnoj zemlji. "Najvažnije je", kaže mladi službenik, "da se režim sruši. Dva tjedna sada već traju napadi saveznika, ali u Misrati i Sintanu ljudi još uvijek ginu, grad Zawija je potpuno uništen. Danas su Gadafijeve jedinice u Bregi, sutra možda već ovdje. Mi želimo brzo rješenje, a onda nas čeka puno posla: parlamentarni i predsjednički izbori, izrada Ustava. Već 40 godina živimo bez Ustava".
Ne žele više "mučenika"
Na vojnom planu pobunjenici tapkaju u mjestu. Sada se iznova organiziraju, ne puštaju više premlade, loše obučene mladiće na front. Zidovi zgrade suda su već obljepljeni slikama takozvanih "mučenika" koji su pali u borbama, želi se spriječiti da im se pridruže nove. Ali pod uvjetom da Gadafi povuče svoje jedinice iz svih gradova. I da ljudi smiju slobodno izražavati svoje mišljenje. Tako naime glasi ponuda pobunjenika za primirje. Kada bi ti uvjeti bili ispunjeni, onda bi se, vjeruju ljudi u Bengaziju, revoluciji priključili i ljudi na zapadu zemlje.
Rame uz rame s muškarcima
Za žene u Libiji radi se o dvostrukom oslobođenju: kao građanke i kao žene. "Žene su od početka revolucije bile ovdje na trgu. Jedna sjedi i u Nacionalnom prijelaznom vijeću - vidi se na konferencijama za tisak - rame uz rame s muškarcima", ponosno priča jedna mlada medicinska sestra iz Bengazija. Njezina prijateljica dodaje da priželjkuje slobodnu, parlamentarnu demokraciju u kojoj će sudjelovati žene, ali u okviru onoga što islam dozvoljava. Svatko želi sudjelovati u stvaranju nove Libije, pa tako i jedan čovjek s pletenom kapom koji već 15 godina živi u Kanadi. Tamo je ostavio ženu i djecu i četiri dana putovao da bi stigao u oslobođeni Bengazi. "Došao sam da bih bio sa svojim narodom. Ja imam više od 40 godina i već se 28 godina pitam: zašto? Kakav je to čovjek na vlasti? Mogao bih raditi za novu vladu, kao glasnogovornik, aktivist, umjetnik, što god", kaže on. Njegova obitelj živi u Tripoliju. U Bengaziju namjerava spavati u jednom od šatora na trgu kao i mnogi od početka revolucije. Ustrajat ćemo dok Gadafi ne ode, poručuju.
Autorica: Esther Saoub/Bengazi (dd)
Odg. ured: A. Jung-Grimm