Gradski život bez automobila

Ulica Neusser Strasse u Kölnu nalik je trkačkoj stazi. Zvuk automobilskih truba, prebrza vožnja u kružnom prometu te ispušni plinovi  kreiraju atmosferu ovog gradskog dijela.

Köln- Nippes je prometni i gusto naseljeni predio. Ipak mnoge obitelji odlučuju se upravo za ovaj dio grada. Veliki broj živi na zemljištu nekadašnje željezničke pruge čija površina obuhvaća 4,5 hektara, gdje je prije pet godina formirana gradska zona bez automobila.

Djeca se igraju i voze bicikle posred ulice. Svuda se mogu primijetiti tragovi igre.  Prizor je u svakom slučaju iznimno neobičan. U samom središtu grada nema nikakve naznake automobilskih guma. Ispred kuća ne sjaje se novi „Volkswageni“ i „Mercedesi“ već su parkirani bicikli, dječji autići i „go-kart“ automobili.

Dug je put od teorije do prakse

Šestogodišnji Oscar izlazi iz svog automobila - igračke da bi objasnio zašto mu se dopada život u kelnskoj zoni bez automobila. „Ovdje imam mnogo prostora za igranje.“ Upravo su se za to zalagali građani Kölna prije 15 godina. Cilj je bio stvaranje naselja gdje bi se djeca sigurno družila na ulicama, bez štetnih plinova i iritirajućih automobilskih zvukova. Za provedbu ove ideje bilo je potrebno 15 godina. Posebno teško bilo je uvjeriti političare u gradskoj vijećnici da je kvart bez automobila ono što Kölnu sada treba.

Sljedeća prepreka na putu do stvaranja zone bez automobila bile su odredbe o garažama. Prema pravilniku svaki stambeni objekt treba raspolagati s određenim brojem parkirnih mjesta. No ovaj zakon je u „auto-slobodnoj“ zoni neprimjenjiv. Ipak najveći problem bio je otpor političara koji nisu mogli zamisliti život bez automobila.

Obitelj Welschoff uvjerena je u mogućnost životnog stila bez automobila u svome užem okruženju. Pedagog Werner Welschoff i njegova žena Meike, učiteljica u osnovnoj školi, na početku su svojih 40-ih. Već 4 godine sa svojom dvojicom sinova žive u jednoj od kućica u nizu u takozvanoj auto-slobodnoj zoni. Meike se još sjeća dana selidbe kad je svoje sinove pustila da se bezbrižno igraju na ulici dok su ona i njen suprug prenosili namještaj. „Tada smo rekli: Samo se zbog ovoga isplatilo ovdje preseliti.“

U početku je za nju bilo pomalo čudno živjeti bez automobila, no ubrzo su svladali sve poteškoće. Tako primjerice ne idu u veliku kupnju namirnica već svaki dan pribavljaju ono što im treba. A kad se prenose veći i teži predmeti tu je centrala za transport koja se nalazi na rubnom dijelu kvarta. Radi se u biti o jednom paviljonu kojeg su osmislili stanovnici Kölna, a koji im pomaže da i bez automobila budu mobilni. Tu se mogu naime mogu iznajmiti prikolice, dodaci za bicikle i tačke.

Više slobode- više hrabrosti

Ova njemačka obitelj ne smatra da se njihova djeca zbog života u zoni bez automobila neće snaći u gradskom prometu. Baš naprotiv. Dok njihovi sinovi tijekom cijele godine u školu idu biciklima, drugu djecu prevoze njihovi roditelji. „Na taj način dečki vide kako funkcionira promet. Smatram da su u poznavanju prometnih pravila daleko ispred svojih školskih kolega“, kaže Werner Welschoff.

Nadalje, ovaj pedagog vjeruje da je odrastanje u okolini bez automobila stimulativno za djecu. Potiče njihovu snalažljivost, znatiželju i samostalnost. Na mjestima s gustima prometom roditelji moraju stalno paziti na djecu.

Ono što si roditelji a i djeca još priželjkuju je izgradnja dodatnih igrališta i zelenih površina, što se planira u daljnjoj fazi  izgradnje ove zone. Budući da raste potražnja za stanove u ovom predjelu, grade se  ubrzano nove kuće.

Bez „automrzaca“

Ipak, stanovnici ovog kelnskog kvarta ne moraju se u potpunosti odreći automobila. Odvoz smeća i kamioni za selidbu imaju slobodan pristup, a osim toga mnogi građani koriste dostavu za naručivanje pića i hrane. 20 posto od ukupno 400 domaćinstva smiju imati auto. To je propisao sam grad Köln. Od njih se očekuje 16.000 eura za parkirno mjesto na rubnom dijelu kvarta.  Četveročlana obitelj Welschoff također ponekad ne može servisirati svoje obveze bez automobila. „Primjerice kad putujemo na odmor u Nizozemsku. Javni prijevoz tada i nije idealno rješenje“, rekla je Meike. No kad se vrati kući cijela obitelj ponovo sijeda za upravljače – svojih bicikli.

Autor: Tetyana Bondarenko/ Lea Talijančić

Odg.ured: Željka Telišman