Grobar koji vraća dostojanstvo izbjeglicama

Chemseddine Marzoug pakira brzo još dvije boce vode prije nego što krene u smjeru juga poljskim putem koji se proteže kroz maslinik. Na rubovima nekadašnjeg odlagališta smeća nalazi se natpis: "Groblje za nepoznate". Napisano je na više jezika.

Više od 350 posmrtnih ostatak je ovdje pokopano. Ove godine bilo ih je već 74. Marzoug strahuje da će ih biti još više. " Zimi, kada puše istočni vjetar, onda u zaljevu ima puno mrtvih", kaže on. Oko 50 kilometara je Zarzis, gradić na tuniskoj jugoistočnoj obali, udaljen od granice s Libijom. Odatle redovito polaze izbjeglički brodići u smjeru Europe. I redovito brodovi smrti, kako ih Marzoug naziva, dospijevaju u oluju ili se prevrnu. Ako putnici imaju sreće onda ih uspiju spasiti brodovi nevladinih organizacija ili mornarica susjednih država. "Ako ne, onda oni dolaze k meni."

Svaki grob ima svoju priču

Ovaj 52-godišnjak hoda između anonimnih grobova. Stalno zamišljeno zastaje, saginje se kako bi zalio cvijeće koje je zasadio na jednostavnim humcima. Ovdje je sahranio i dvoje djece, na njihovim grobovima su Lego-kockice i automobili-igračke. Uz svaki grob postoji jedna priča, iako volonteri tuniskog Crvenog polumjeseca ne poznaju imena i podrijetlo preminulih koji su ovdje pokopani.

Samo na jednom humku u kutu umjesto metalne ploče s brojem stoji kamena nadgrobna ploča. "Ovo ovdje je Rose Marie, 28-godišnja učiteljica iz Nigerije." Ona je, kaže Marzoug, život izgubila proljetos. 126 izbjeglica, koje su preživjele taj brodolom, je spasila tuniska obalna straža. "Njezin životni suputnik živi ovdje u izbjegličkom centru. Prekjučer je ovdje donio cvijeće", kaže grobar.

Čast i poštovanje

Ranije je Chemseddine Marzoug radio kao ribar. Od kasnih devedesetih godina njegove kolege i on su stalno u ribarskim mrežama nalazili leševe i dijelove tijela. Marzoug je tada preuzeo koordinaciju s vlastima i počeo pokapati mrtve na groblju u svom gradiću. Ipak s vremenom je mrtvih bilo sve više. "Ljudi su se žalili da je groblje prepuno", kaže on. Govorili su da od kako tamo pokapamo strance više nema mjesta za domaće stanovnike. Gradska uprava je onda Crvenom polumjesecu dodijelila komadić zemlje na rubu grada, okružen smećem koje su stanovnici tamo odlagali. Od tada Marzoug tamo pokapa nepoznate osobe.

"Ovi ljudi su ugnjetavani u svojim zemljama podrijetla i u Libiji, jednim dijelom umiru u pustinji ili se ukrcavaju na brodove smrti." On je uvjeren da im barem mrtvima ovdje treba biti pruženo dostojanstvo i poštovanje.

Njegova zadaća, kako kaže Marzoug, nije uvijek lagana. Često pokapa samo dijelove tijela ili već jako istrule leševe koji su dugo ležali u moru. Ipak on je u tome našao svoju zadaću jer u konačnici su, kako kaže, pred smrću svi jednaki, neovisno o njihovom podrijetlu ili religiji. "Ako ne sačuvamo posljednji djelić humanosti onda ćemo uskoro ovdje imati treći svjetski rat", kaže on.

"Neki su me proglasili ludim"

Dva ili tri puta tjedno on dolazi do groblja kako bi vidio je li tamo sve u redu. "Neki su me već proglasili ludim", kaže on sliježući ramenima i nastavlja hodati od groba do groba.

Krivicu za nesreću ovih ljudi Marzoug, bez dlake na jeziku, pripisuje Europi i njezinoj graničnoj politici. Umjesto da se investira u Afriku i uvedu vizne olakšice, ljudi bivaju prinuđeni na ukrcavanje na brodove. I njegova dva sina su morskim putem otišla u Europu.

Prikupljanje donacija za groblje

"Možda su ih mrtvi spasili od smrti", kaže on koji je zapravo uvijek bio protiv tog koraka. "Nakon revolucije su trpjeli stanje sedam godina, bez posla, bez perspektive", kaže on. Danas, kaže, pomalo razumije njihovu odluku jer mladi ljudi u Tunisu su de facto kao mrtvi. "Tako oni dostojanstveno umiru na moru ili uspijevaju stići do Europe gdje barem postoji demokracija", kaže Marzoug.

Još jedan grob je već iskopan. To će biti posljednji grob ovdje jer tu više nema mjesta. S obzirom na to da od države nisu dobili podršku Crveni polumjesec skuplja donacije kako bi kupio novo mjesto za groblje i pogrebni automobil kako mrtve više ne bi morali transportirati u jednom pick-up-u. Ako nas nitko ne bude htio podržati onda ćemo u budućnosti skupljati drvo, spaljivati leševe, pepeo staviti u posude i baciti natrag u more, kaže on. To je, kako kaže, jedino rješenje ako se mrtvima na kopnu više ne iskaže poštovanje. Jer, umiranje u Sredozemnom moru još dugo neće prestati, kaže Marzoug.