Ispostavilo se da je istočnoeuropska žena stariji gospodin s krajnjeg zapada kontinenta. Uzalud vam trud svirači, reklo bi se. Guterres, a ne jedna od dvije Bugarke, Guterres, a ne mlađahni kočoperni Srbin ili iskusni Slovak, bit će čovjek koji će narednih godina očajavati zbog ratova, pozivati velike zemlje na plaćanje članarine i organizirati svjetski politički kaos u kakav-takav vidljivi poredak.
Nagradno pitanje glasi: zašto su države okupljene u Ujedinjenim narodima lako pustile niz vodu princip koji je navođen u svim špekulacijama posljednjih nekoliko mjeseci: novi glavni tajnik UN-a morao bi biti konačno ženskog spola i s istoka Europe.
Princip nije nigdje zapisan, ali se tvrdoglavim ponavljanjem nametnuo kao navodno suštinski kriterij.
Pogledamo li unazad, onda se zaista može pomisliti kako bi bilo fer da se obrati pažnja na rodni disbalans – svih dosadašnjih devet glavnih tajnika su bili muškarci.
A i regionalni disbalans je očit: Europljani, njih četvorica, potjecali su iz zapadnog kulturno-političkog miljea – Velika Britanija, Norveška, Švedska, Austrija. Dobro, Kurt Waldheim je imao i svoju antizapadnu nacističku epizodu, ali ne treba biti na kraj srca.
Arapski svijet je bio počašćen egipatskim koptskim kršćaninom. Crna Afrika diplomatom iz Gane. Azija je prvo kratkom epizodom čovjeka iz tadašnje Burme, ali i aktualnim mandatom odlazećeg južnokorejskog glavnog tajnika također dobila svoj dio kolača. Latinska Amerika je imala svog Peruanca.
Dakle, na karti svijeta među dosadašnjim glavnim tajnicima zaista nedostaje žena iz istočne Europe.
Sada znamo da će i dalje nedostajati, pošto je mandat dobio muškarac sa Zapada.
Kako je do toga došlo? Što su Amerikanci dali Rusima i kakva je trgovina u pitanju, to ostavljam kafanskoj razbibrizi. Saznat ćemo kada dođe vrijeme, ili nećemo nikad.
Za nas je zanimljiv slučaj Jeremić. Drugoplasirani. Možda smo zaista pomislili da će harvardsko-kembridžski đak koji je u eri Tadića izvučen kao zec iz šešira zaista postati pobjednik – neka vrsta diplomatskog Noleta, Davida iz male zemlje koji pobjeđuje geopolitičkog monstruma Golijata. Dotični mladi diplomat na čekanju je u pravu kada kaže da je povećao vidljivost svoje zemlje tijekom trke za mjesto glavnog tajnika. No, to je istina samo zato jer je držao jezik za zubima, nije se, kao što zna, svađao s Albancima na Twitteru, nije kao DJ birao srpske nacionalne marševe, nije preturao stolove po Adis Abebi.
Drugi dio istine je otužan. Zemlje u kojima se Jeremić školovao – SAD i Velika Britanija – najvjerojatnije jesu upravo te stalne članice Vijeća sigurnosti koje su mu dale crveni karton. Ne možeš postati nešto u međunarodnoj ligi protiv volje Washingtona i Londona, kao ni protiv volje Moskve, Pekinga i Pariza.
Podsjetimo se, ponukani formulom „žena s istoka", Bugari su imali čak dvije kandidatkinje, a Hrvatska jednu. Svi ostali – Makedonci, Srbi, Crnogorci i Slovaci – poslali su u trku muškarce, stavljajući na kartu jednospolnog „istoka".
Na stranu što je geografski pojam „istoka" u Europi krajnje nebulozan. Minsk je zapadnije od Bukurešta, a Beograd od Atene. U toj geografiji ciparski glavni grad Nikozija je istočnije čak i od Ankare.
Dakle, ipak je zamišljeno da se kandidat traži u okvirima europskog Varšavskog pakta plus postjugoslavensko područje. Problem je bio u tome što ovi pojmovi potječu iz prošlosti. Iza njih ne stoji nijedna geostrateška moć, nijedan lobi. Na primjer, članica NATO-a Bugarska i Lukašenkova Bjelorusija imaju zajedničku prošlost, ali ne i zajedničku budućnost. „Istok Europe" je u političkom smislu postao čisti folklor. A folklor ne obvezuje. Moskva bi prihvatila čak i Amerikanca koji jača rusku poziciju na globalnoj šahovskoj ploči.
Pošto je nepisano pravilo „na redu je žena s istoka Europe" ostalo pobožna želja bjelosvjetskih idealista, ostaje nam da Guterresu poželimo sreću, bit će mu potrebna na čelu organizacije koja okuplja svijet kakav jest.
A Jeremić je mlad. Zato mu opraštamo to što je svoj poraz u finalu predstavio kao pobjedu. Prvo će naučiti da ne živcira susjede preko Ibra i Drine. Pa onda i da razumije tvrdu politiku i meku retoriku zemalja u kojima je studirao.
Potom možda u budućnosti dobije još jednu šansu.