Homofobija u Mađarskoj: "Mnogi vjeruju apsurdnoj propagandi"

Jednog jutra u listopadu 2020. uključio sam mađarski državni radio u svom stanu u Budimpešti. Mađarski premijer Viktor Orban tamo redovito govori, često ga slušam. U razgovoru tog jutra povukao je paralelu između homoseksualizma i pedofilije. Kazao je da su Mađari strpljiv narod kada je u pitanju homoseksualnost, ali postoji crvena linija koja glasi: "Ostavite našu djecu na miru!"

Nisam mogao vjerovati da Orban uspoređuje homoseksualce sa zlostavljačima djece. Bilo je užasno čuti tu podlu laž koju je izrekao pred brojnom publikom. Za mene je taj trenutak bio prekretnica u mom odnosu prema životu u Mađarskoj. Pitao sam se: koliko homoseksualnih mladih koji tek otkrivaju svoju seksualnost i već imaju duboke sumnje sada imaju suicidalne misli?

Orbanove riječi bile su vrhunac tadašnje homofobne retorike. Prije nekoliko godina to nije igralo veliku ulogu u Mađarskoj, ali 2017., 2018. Orban je homofobiju proglasio velikim problemom i pokrenuo široku kampanju.

Tada to nije nailazilo na poseban odjek u javnosti kao što je to danas slučaj. Ali Orban je netko tko dosljedno pokušava eliminirati bilo kakvu solidarnost u društvu i cilja na to da se ljudi međusobno mrze, što relativno dobro funkcionira i kada se radi o ovoj temi.

Mržnja raste

Od donošenja zakona protiv takozvane homo-propagande 2021. godine, društvo je postalo sve zatrovanije. Sada neki ljudi u Mađarskoj stvarno povezuju homoseksualnost s pedofilijom. Mislim da je mađarsko društvo došlo do prekretnice u kojoj raste anti-gay raspoloženje, mržnja prema nama.

Kada se o meni osobno radi, ne vidi se na prvi pogled da sam gay. Ali u mom krugu prijatelja su neki koji su malo ženstveniji nego ja već imali negativna iskustva. Jednog mog prijatelja homofobno je vrijeđala i napala grupa muškaraca u središtu Budimpešte u lipnju 2021., tako su ga teško ozlijedili da je nakon toga morao ići u bolnicu.

"Homofobna propaganda je grijeh"

Nikad nije bilo lako biti homoseksualac ili lezbijka u Mađarskoj. Osobno sam imao više sreće. Odrastao sam u obitelji u kojoj homoseksualnost nikada nije bila problem i stoga nije bilo pritiska na mene. Kad sam prvi put otkrio da sam homoseksualac, to mi se činilo prirodnim. Bilo je to u pubertetu, oko 13-14 godine. Tada sam samo primijetio da nisam zaljubljen u našu zgodnu nastavnicu fizike, već u našeg nastavnika sporta.

Međutim, skrivao sam svoju homoseksualnost. Nekoliko godina kasnije i ja sam osjetio sram – a kad sam imao oko 16 godina, počeo sam razmišljati o samoubojstvu. Mnogi mladi homoseksualci se bore s tim. Zato mislim da je jako veliki grijeh širiti homofobnu propagandu, jer su mladi gay-ljudi vrlo osjetljivi i krhki.

Nema više življenja u lažima

Osobno sam to prevladao. Onda sam probao s curama. Imao sam dvije djevojke i s obje je to bio ozbiljan, dobar odnos. Kada sada o tome razmišljam jasno mi je da sam taj put bio izabrao zbog pritiska društva.

Mnogo gayeva ide ovim putem, imaju ženu, djecu, obitelj. Ali u konačnici, to nije ono što žele i to šteti svima koji su uključeni. Kad sam se suočio s odlukom hoću li se oženiti ili ne sa svojom drugom djevojkom, odlučio sam da više neću živjeti u lažima. Tada sam imao 25 ​​godina.

Prošlo je još pet godina prije nego što sam prvi put imao gay partnera, kada sam imao 30 godina i prvi sam put otputovao u inozemstvo, u SAD. Tamo sam dobio stipendiju i tu sam imao svoju prvu gay vezu. I tek od tada vodim prosječan gay život.

"Većina nas ne razumije"

Nedugo nakon toga rekao sam to i svojim roditeljima. Od njih sam uvijek dobivao puno ljubavi, pa sam znao da me vjerojatno ne čeka ništa loše. Nikada nisam osjetio ni najmanju rezervu kod oca. A majka je u početku bila malo zabrinuta, mislim zbog društvenog pritiska, ali s vremenom je to popustilo.

Nikada nisam imao loših iskustava sa svojim prijateljima i poznanicima. Ali isto tako ne govorim svima da sam gay. Druga istina je da moj dečko i ja jako, jako rijetko šećemo ulicama Budimpešte držeći se za ruke.

Međutim, mainstream društvo ne razumije koliko je bolno i teško stalno razmišljati o tome kako se ponašati u javnosti s voljenom osobom kada je sasvim normalno da se heteroseksualni parovi drže za ruke.

Manjine protiv manjina

Nažalost, u atmosferi stalne homofobne propagande Orbanovog režima, takvih je razmišljanja sve više. Sada je došlo do faze u kojoj se govori da će, ako Zapad prevlada u Mađarskoj, djeca biti prisiljena na operacije promjene spola. Mislim da dio mađarskog društva čak vjeruje u ovu apsurdnu propagandu. Za mene je to nevjerojatno.

Nažalost, moram reći da i unutar manjina poput naše postoje situacije u kojima se pokazuje da ne učimo nužno iz govora mržnje. Sjećam se večernjeg izlaska s prijateljima na odmoru prije desetak godina, uglavnom intelektualcima, napola gayevima. Jeli smo, pili, razgovarali, a odjednom se pokrenula tema o problemu Roma u Mađarskoj. Užasnulo me je vidjeti sve svoje gay prijatelje kako ponavljaju sve stereotipe o Romima, da ne žele raditi, rađaju samo da bi dobili socijalnu pomoć države, kradu i tako dalje. Žalosno mi je kad smo kao manjina neosjetljivi naspram drugih manjina.

Quo vadis, Mađarska?

Sve u svemu, situacija u Mađarskoj je sada za nas vrlo deprimirajuća. Volim svoju zemlju, Mađarska je fantastična zemlja s prekrasnom kulturom. Ali žalosno je da je 2022. neka manjina u ovakvoj poziciji kao što smo mi, da se protiv nas razvija takav diskurs mržnje.

Imam sretnu vezu, obitelj koja me voli i dobar krug prijatelja koji me podržavaju i daju mi ​​snagu. Ali da moj dečko nije želio ostati iz profesionalnih razloga, odavno bih otišao u inozemstvo. Jer me permanentni homofobni diskurs koji dolazi s vrha jako teško pogađa u svakodnevnom životu.

Žalosno je da vlast koja se naziva nacionalnom faktički prisiljava toliko Mađara na odlazak iz zemlje jer oni ovdje jednostavno više ne mogu izdržati. Vidjet ćemo kamo vodi ovakva javna klima. U Mađarskoj se više puta u povijesti dogodilo da su takva razdoblja širenja netrpeljivosti dovela do vrlo lošeg razvoja. Ako budem vidio da to dolazi, sigurno ću otići iz Mađarske, unatoč svoj ljubavi prema domovini.

Protokol: Keno Verseck

Zsolt Reviczky, 54, je studirao inženjerstvo, ali je fotograf već više od dva desetljeća. Nakon školovanja za fotografiju 1999. godine, prvo je počeo raditi za budimpeštanski tabloid Mai Nap. Od 2005. radio je za lijevo-liberalni dnevnik Nepszabadsag, koji je 2016. kupio jedan Orbanov prijatelj i nedugo potom zatvorio. Reviczky je od 2017. godine fotograf nezavisnog tjednika HVG. Sve slike u ovom članku su njegove.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu