Horor u socijalističkim domovima za djecu

Renate Viehrig-Seger stoji ispred jedne fotografije. Ali, ona ne želi uroniti u nju. Nakon nekog vremena okreće glavu od nje. Ta fotografija, naime, u njoj izaziva bolna sjećanja na njezinu mladost. Ona ne može više izdržati i napušta prostoriju.

Prije nekoliko tjedana ova žena od preko 50 godina je po prvi put javno progovorila o svojoj mladosti - u Leipzigu, prilikom saslušanja o seksualnom zlostavljanju djece u bivšem DDR-u. Rezultat je spoznaja da je seksualno zlostavljanje bilo vrlo rašireno, kako u vlastitim obiteljima, tako i u domovima za djecu.

Sad fotografija Renate Viehrig-Seger visi na izložbi "Djetinjstvo u domu" u zgradi Velikog sirotišta (Großes Waisenhaus) u Potsdamu. To je izložba i o njezinom životu. "Znam da ja osobno neću doživjeti pravdu", kaže ona dok snažno povlači dim cigarete. "Ali mogu doprinijeti da se to više ne ponovi, tako što ću svjedočiti o toj nepravdi", dodaje.

"Socijalistički preodgoj"

Renate Viehrig-Seger je provela 180 dana u Torgauu, u zloglasnoj ustanovi DDR-a za "teško odgojivu djecu". Između 1964. i 1989. u DDR-u je bilo 150 takvih domova. U njima je prisilno držano oko 4.000 djece i mladeži u dobi od 14 do 18 godina. Tu su trebali biti preodgojeni u "socijalističke osobe".

Mnogi od njih su tu završili jer su bježali iz škole ili od kuće. Drugi jer su slušali rock-glazbu koju je komunistički režim DDR-a prezirao. Ili su samo prema svojim učiteljima bili drski. U brojnim slučajevima, međutim, radilo se o djeci i mladima koji nisu učinili nikakav prekršaj niti kazneno djelo, nego je režim tako kažnjavao njihove roditelje zato što su primjerice potpisali neko prosvjedno pismo ili navodno planirali pobjeći na Zapad.

Djeca su većinom dolazila iz problematičnih obitelji. Svako deseto dijete je prije dolaska u dom bilo seksualno zlostavljano u vlastitoj obitelji. I Renate je već kao malo dijete proživjela to stravično iskustvo. Najprije je mislila da će ju se zaštititi ako vlasti za to doznaju. Ali, to se pokazalo kao zabluda.

Trajni ožiljci

U DDR-u zlostavljanje djece nije bilo navedeno kao kazneno djelo u kaznenom zakonu. "Rekli su mi da sam to izmislila", sjeća se ona. U nadi da će tako moći pobjeći od oca zlostavljača počela je krasti. I strategija je funkcionirala. Vlasti su je 1975. poslale u popravni dom u Torgauu. Ali, tamo su njezine muke nastavljene. Dospjela je u neku vrstu samice i tamo ju je seksualno zlostavljao jedan čuvar.

Sustavno zlostavljanje i šokantni uvjeti života u popravnim domovima u međuvremenu su dokumentirani. Kao "odgojne metode" korišteno je uskraćivanje hrane, silovanje, batinanje, izolacija u ćeliji bez svjetla i nasilno guranje glave u prljavu wc-školjku.

Djeci iz domova koja su godinama nazivana lažovima i "beskorisnim nesposobnjakovićima" trebalo je više desetljeća da svoje muke opišu. Odnedavno se oni redovito sastaju kako bi razgovarali o proživljenom. A Savezna vlada je tek 2012. utemeljila fond za obeštećenje djece iz popravnih domova bivšeg DDR-a. Zakon im daje pravo na mirovinu za žrtve zlostavljanja u visini od 300 eura mjesečno.

Novac nije dovoljan

Rok za podnošenje zahtjeva za obeštećenje prošao je u rujnu 2014. U to vrijeme mnogi od pogođenih nisu ništa znali o tom fondu.  "Za mene je taj fond pokušaj da nas se umiri", kaže Roland Herrmann koji je kao četrnaestogodišnjak proveo šest mjeseci u domu u Bad Freienwaldeu sjeveroistočno od Berlina. "Neki ljudi će se zadovoljiti novcem."

Rolandu to nije dovoljno. Njemu je važnija rehabilitacija. On, kao i mnogi drugi, pored novca očekuju da se prizna zlo koje im je država nanijela i da ih se službeno rehabilitira.

Ali, problem je u dokaznom postupku. Jer, kad su domovi za djecu s padom Berlinskog zida zatvoreni, nestala je dokumentacija, a time i dokazi. A to objašnjava i zašto nitko od mučitelja u zatvorima, kako te domove nazivaju oni koji su u njima prisilno boravili, nikad nije optužen ili osuđen za počinjeno zlo.

Stvar otežava i zid šutnje zbog srama ili osjećaja krivice. "Bivša djeca iz tih domova se boje stigmatizacije ili se osjećaju kriva", kaže Gabriele Beyler, predsjednica uprave spomen-područja bivšeg popravnog doma Jugendwerkhof u Torgauu.

Bolna šutnja

Prvi korak obeštećenja je bila uspostava spomen-područja na mjestu bivšeg popravnog doma u Torgauu 1997. godine. "Torgau je prvi pobudio zanimanje za sudbinu te djece. Spomen-područje želi pokazati što su ti ljudi sve propatili", kaže Beyler. "Potrebno je razviti svijest o tomu."

Tako misli i Renate Viehrig-Seger. Ona redovito vodi posjetitelje po spomen-području i priča što je sama doživjela. To joj više pomaže u suočavanju s prošlošću nego neka terapija ili moguće obeštećenje.

"Terapeut je htio da na nekoliko tjedana odem u psihijatrijsku kliniku", priča ona. "Ali to je potpuno promašeno. Nikad više neću dopustiti da me bilo tko strpa u neku zatvorenu ustanovu", odlučna je ona.

Borba protiv ravnodušnosti

I Roland Herrmann je pronašao strategiju za liječenje svoje traume. Osnovao je udrugu koja se zalaže za rehabilitaciju djece iz bivšeg popravnog doma Bad Freienwalde. U tomu ga podupire i umjetnik Axel Anklam. On je izradio skulpturu koja će biti postavljena u Bad Freienwaldeu i otkrivena 9. studenoga ove godine.

Otkrivanje te skulpture je još jedan korak u borbi za priznavanje žrtava. "Često se niječu strahote počinjene u popravnim domovima, a ljude koji su nekoć u njima boravili napada se", kaže Jutta Lieske, zastupnica u pokrajinskom parlamentu koja podupire ovu udrugu.

To potvrđuje i Roland Herrmann. "Nikoga tada nije zanimalo što se događa iza zatvorenih vrata u Bad Freienwaldeu", kaže on. "Mnogi su djecu smještenu u domu smatrali kriminalcima i bili sretni da su ona maknuta s ulice."

Izgleda kao da se to viđenje do danas nije promijenilo. Žrtve u svakom slučaju nemaju nikakvih iluzija. Renate Viehrig-Seger se nada da će ipak kad-tad naći svoj unutarnji mir. "Nikoga više ne mrzim. Srdžba u meni je nestala."

Izložba "Djetinjstvo u domu" (Kindheit im Heim) u zgradi Großes Waisenhaus Potsdam otvorena je do 31. ožujka 2018.