Hoće li 2020. biti rođena kontinentalna EU?

Europska unija će se 2020. smanjiti a njezina politika će se zaoštriti. Britanci se definitivno opraštaju od zajednice država, a to će imati posljedice po odnose moći unutar EU-a.

Već je sad primjetan odmak od osovine Berlin-Pariz kao odlučujućeg centra moći uz istodoban povratak povijesnim strukturama. U taj proces spada i stvaranje jednog bloka u istočnoj i srednjoj Europi i to tamo gdje se nekad nalazila Habsburška monarhija. Tzv Višegradska skupina s Mađarskom, Češkom, Slovačkom i Poljskom sve više privlači i ostale zemlje u toj regiji.

Gdje je mjesto Njemačke unutar EU-a'

Njemačka se u ovoj konstelaciji mora zapitati gdje je njezino mjesto u ovoj Europi: O tome kako će se Berlin odlučiti uvelike ovise budući obrisi Europske unije. Njemački političari se ponašaju kao da nisu kormilari ovog kontinenta. No toga su uvelike svjesni u ostalim članicama EU-a. To je jedan od razloga zbog kojeg je i došlo do Brexita: Britanci su osjetili njemačku dominaciju i ne žele biti dio te strukture moći.

2019. je bila i godina trzavica između Njemačke i Francuske što bi se moglo doživjeti kao početak borbe za dominaciju u novoj, kontinentalnoj Europi. I Francuzi osjećaju da bi Nijemci mogli zavladati Europom kao nikada do sada od Drugog svjetskog rata. I protiv toga se bore svim silama i sredstvima kojima su se već u povijesti služili De Gaulle, Mitterand i ostali francuski predsjednici. A to znači Njemačku uključiti u strukture u kojima ne postoji prostora za usamljene poteze Berlina koji bi rezultirali zauzimanjem što više ključnih pozicija. Jedan od francuskih poteza u tom smjeru je i Macronov poziv za formiranjem EU vojske u kojoj bi Francuska kao jedina atomska sila na kontinentu i kao jedina članica EU-a s jasnom ambicijom vojnog interveniranja na globalnom planu, zauzela vodeću poziciju.

Na istoku EU-a se Njemačka suočava s novim-starim realnostima: zemlje koje su se nekada nalazile u sastavu Habsburške monarhije nude svoju suradnju. Odlučujući razvoj posljednjih godina kada je u pitanju odnos ovih zemalja s Njemačkom nije, kako bi se to u prvi mah moglo pomisliti, sukob oko migracija, pravne države ili europskih integracija, nego snažna želja istočnoeuropskih zemalja da ih Berlin prizna kao strateške partnere. I time se vratiti realističnoj i pragmatičnoj politici širenja utjecaja i branjenja interesa umjesto stalnog moraliziranja i držanja propovijedi. Ove zemlje se Njemačkoj nude kao partner u ostvarenju jačanja moći Berlina unutar EU-a. No samo ako od Njemačke dobiju nešto zauzvrat.

Pritisak Višegradske skupine

Ovaj pritisak se iza kulisa formira još od 2014/15. I sve su brojniji znakovi da Berlin prihvaća ovu opciju. Ministar vanjskih poslova Heiko Maas doduše javno još uvijek drži moralne propovijedi ali iza kulisa teži trezvenoj novoj "istočnoj politici". I on se pojačano otvara Višegradskim zemljama. U tom smjeru ide i zahtjev Liberalno-demokratske stranke Njemačke (FDP) koja je jesenas u Bundestagu zatražila instucionalnu stratešku suradnju sa zemljama Višegrada. Iako ovaj zahtjev, zbog malobrojnosti zastupnika FDP-a u Bundestagu nije imao izgleda za prolazak, mnogi političari vladajuće demokršćansko-socijaldemokratske koalicije su dali do znanja da podržavaju ovu inicijativu. I na njima je sada da preko parlamentarnih odbora implementiraju što je moguće više od liberalane inicijative.

Njemačka se mora nakon Brexita okrenuti članicama EU-a u srednjoj i istočnoj Europi. I to kao protuteža Francuskoj, ali i kako bi Višegradske zemlje vezala uz sebe i time ih istodobno udaljila od desnih pokreta u Italiji i Francuskoj. Najveću prepreku ovoj strategiji je postavila sama Njemačka i to pokretanjem državno-pravnog postupka po Članku 7 protiv Poljske i Mađarske. Kako okončati ovaj postupak? Nitko to ne zna. Osloboditi "grešnike" se trenutno ne usudi nitko i to iz straha da sam ne bude napadnut. No do osude isto tako neće doći jer ona unutar EU-a iziskuje jednoglasnost.

Nada u nove državno-pravne mehanizme

Rješenje bi možda trebalo potražiti u novom prijedlogu Europske komisije glede državno-pravnog mehanizma koji bi se mogao primijeniti na postojeći postupak protiv Poljske i Mađarske. Novi postupak iziskuje mnogo osjetljiviji pristup. A potrebno je baciti pogled na ostatak EU-a: recimo na pitanje neovisnosti francuskog Ustavnog suda i njegove povezanosti s politikom. Ili austrijskim sustavom kojeg u dobroj mjeri prožima stari mehanizam veza i poznanstava. Ili da se ne spominje Grčka i politika podjele EU novca. Lista je duga. Nitko nije bez grijeha.

2020. bi mogla postati godina rođenja jedna kontinentalne Europske unije čija politika bi trebala biti u duhu pragmatizma, a ne propovijedi. 

Boris Kálnoky za dnevnik "Die Welt" i nekoliko njemačkih medija djeluje kao dopisnik iz Budimpešte.