Hoćeš sex? Plati 6 eura!

Najstarije zanimanje na svijetu ponovno je ovih dana u središtu pozornosti bivšeg njemačkog glavnog grada. U intimni odnos mušterije i njegove dame umiješala se i gradska uprava koja je odlučila stvari dovesti u red i prikladno oporezivati svako zarađivanje na bonskim ulicama. Gradski oci odlučili su se postavili naplatni uređaj na lokaciji gdje se u večernjima satima skupljaju dame noći. Prije početka svoje noćne smjene, koja je odnedavno zakonski ograničena na period između 20 -6 sati, prostitutke su obvezatne kupiti kartu u iznosu od šest eura. Zauzvrat im grad nudi zaštitara, liječničku skrb te ograđeno zemljište za prakticiranje svog zanata.

„Neke prostitutke su suglasne s novim boksovima no s druge strane smatraju da im to odnosi velik broj mušterija. Iz sigurnosne perspektive to je uistinu jedan korak naprijed, garancija da je određena doza sigurnosti ipak prisutna“, smatra Rainer Bell, glavni inspektor odjela za organizirani kriminal u Bonnu.

Bugarke najčešće prostitutke

Na ovom tržištu velika je razlika između domaćih i stranih radnica. Na domaćem terenu igra se bolje, pa su se tako i Njemice uspješnije prilagodile novom sistemu oporezivanja. One naime i puno bolje zarađuju, te je manja vjerojatnost da se prostitucijom bave iz prisile, što je kod strankinja gotovo postalo pravilo. Tako su Njemice uglavnom angažirane u bordelima i „esteblišmentima“ na visokom nivou, dok je strana radna snaga, pretežito iz Bugarske, Poljske i Rumunjske, aktivna na ulicama. U ovom dijelu Njemačke nema Hrvatica ni žena iz bivše Jugoslavije koje se bave prostitucijom.

Iz intervjua s Rainerom Bellom saznajemo malo više o cijelom bonskom podzemlju kao i o miljeu koji žene pretvara u nemoćne lutke ovisne o svom nasilniku. Svaka djevojka ima svoju traumatičnu priču i iskustvo degradiranja identiteta do krajnjih granica. Sa svojim sudbinama morat će se nositi cijeli život. Tu ironičnom tonu nema mjesta.

„Svaki slučaj je priča za sebe. Ima žena koje se ovim poslom bave tako reći na svoju ruku, no ima i onih koje su otete i prisiljena na prostituciju. Zapravo nema svojevoljne prostitucije. U velikoj većini slučajeva u igri je i „treća osoba“, svodnik, ili financijska neimaština koja onda figurativno preuzima ulogu svodnika. Teško je reći tko radi „svojevoljno“, a tko je na ovakav posao prisiljen.“

Trgovina ljudima- obiteljski biznis

Bell je vodio istragu protiv bugarske mafije koja se dokazano bavila trgovinom ljudi, s prvenstvenim ciljem tjeranja mladih djevojaka na prostituciju. Nedavno je bonski sud osudio jednog bugarskog svodnika na pet godina zatvorske kazne, a pritvoreni su njegov sin i žena. Ukupno devetorica članova njegove obitelji optuženi su za sudjelovanje trgovini ljudima.

„Da bi policija išta poduzela potrebne su izjave prostitutki. One moraju doći na policiju. No, u slučaju s Bugarkama napravili smo iznimku. Primijetili smo velik broj bugarskih prostitutki na bonskim ulicama, mogli smo ih lokalizirati, to jest odrediti gdje su ove žene smještene. Ustanovili smo da djevojke i muškarci koji se „brinu“ o njima dolaze iz regije „Dobrič“ koje leži na sjeveroistoku zemlje, na obali Crnog Mora. Svodnici su Bugari turskog podrijetla. Pretpostavili smo da se iza cijele „operacije“ kriju dobro organizirane strukture, koje su raspoređene po regiji. Dakle sumnjali smo na postojanje organiziranog kriminala i stoga nismo čekali da se žene obrate nama nego smo mi napravili prvi korak“, objašnjava Bell te nastavlja komentirati proces:

„Ustanovili smo mjesto prebivališta bugarskih muškaraca turskog podrijetla i vođeni osnovanom sumnjom da se dotični bare trgovinom ljudima, započeli smo istragu. Smatrali smo da su ove žene doveli iz Bugarske i prisilili ih na prostituciju. Počeli smo s prisluškivanjem telefona i video nadzorom. Cijeli proces trajao je ukupno osam mjeseci nakon kojih se naša sumnja potvrdila. U ovom periodu neke od žena pokušale su pobjeći. Jedna se obratila policiji. Uočili smo i trgovinu otetim maloljetnicama. Uz izjave žene i objektivne podatke koje smo sami prikupili cijela priča polako se konkretizirala.“

Njemačka policija skrbila je o ovim ženama te osigurala njihov povratak u domovinu. Surađivali su sa SOLWODI, udrugom za pomoć žrtvama trgovine ljudima, te sa sličnom organizacijom u Kölnu. Na svojoj strani imali su i BKA (Saveznu službu za suzbijanje kriminala), a puno im je pomogla i bugarska policija.

Ključan je glas svjedokinje

Bell kaže kako se njegov tim pobrinuo se za zaštitu bugarskih prostitutki tu u Njemačkoj, te osigurao daljnju skrb o njima u Bugarskoj. „Štoviše mi smo osobno bili u Bugarskoj, te smo organizirali putovanje svjedokinja na saslušanje u Njemačku. Tu smo se uvjerili i u uvjete iz kojih ove žene potječu. Radi se o zabitim selima, siromašnim obiteljima, izrazito lošim financijskim uvjetima. Sirotinja. Nivo obrazovanja ovih žena iznimno je nizak, gotovo su nepismene, bez znanja njemačkog.

Namamljene su praznim obećanjima o radnim mjestima u restoranima, hotelima i kuhinjama, no bilo je i  žena koje su se već u domovini bavile prostitucijom. U svakom slučaju na njima je prakticirano nasilje i to kontinuirano. Govorimo o redovito premlaćivanju te seksualnom iskorištavanju. Nadalje, oduzimala im se cijela zarada, nisu mogle ništa zadržati od onog što su zaradile. Naravno neku sitnicu bi na kraju dobile od svojih svodnika, no to su neznatne svote.“

Dnevni ritam ovih žena izgledao je na sljedeći način: ujutro izađu iz kuće, navečer se vraćaju, rade bez prestanka s četiri do pet sati sna. Bile su smještene u dva stara hotela i jednoj privatnoj kući. „Naravno, smještaj je bio jako loš, no u usporedbi s onim što su imali u Bugarskoj, bio je to pravi luksuz.“

Strah i neimaština- glavni aduti svodnika

Bell smatra da su mentalitet kraja iz kojeg potječu, robovlasnički stil odgoja i nulta količina obrazovanja ključni faktori koji privuku svodnike te je upravo to ono što prostitutke poslije drži vezanima za njihove makroe. „One ne posjeduju samosvijest, samopouzdanje ni pojam o tome da ono što se njima događa nije normalno. To je korijen problema.“ Većina su već bile žrtve nasilja u Bugarskoj, bile su silovane, s 20 godina imale su već četiri do pet pobačaja iza sebe. Liječničku pomoć nisu dobivale. Samo onda kad bi bile ozbiljno bolesne, jer naime samo zdrave žene mogu zarađivati novac.“

Protivno općim stavovima da su ove žene uglavnom pod utjecanjem droga i alkohola, Bell komentira kako one rade potpuno trijezne, budući da se svodnicima ne isplati trošiti novac na drogu i alkohol.

„Njihov pojam nasilja znatno se razlikuje od našeg poimanja. Za njih je nasilje kad su kompletno prebijene šakama te nepomično leže na podu. Osjećaj da su žrtve kod ovih žena znatno manje izražen nego kod žena koje potječu iz naše kulture. Odgojene su u svijetu u kojemu su tuča i nasilje nad ženama na dnevnom meniju, navikle su da nemaju nikakvih prava, da muškarcima sve pripada.“

Na vječiti strah roditelja o otmici njihove djece Bell ima umirujuće odgovore. „Iznimno su rijetki takvi slučajevi prisilne prostitucije. Radi se prvenstveno o ženama koje iz nemoći, neimaštine i neznanja pokleknu šarmantnim nasilnicima te postaju njihove marionete koje se ne usuđuju izići iz zatvorenog kruga.

Autor: Lea Talijančić

Odg. ur.: S. Kobešćak