Hrvati najradije počivaju na rodnoj grudi

Kažu da je dom tamo gdje je srce. Za oko otprilike 350.000 Hrvata koji su "trbuhom za kruhom“ doselili u Njemačku, a potom malo po malo dovodili i ostatak svoje obitelji ili tamo stvarali nove, Njemačka je u međuvremenu postala i dom. "Južnjaci" svojim korijenima pridaju preveliko značenje. To su pokazale generacije hrvatskih gastarbajtera koji su u Njemačkoj godinama živjeli u iznajmljenim stanovima zarađujući i ulažući taj novac u svoje kuće u domovini u nadi da će se uskoro vratiti. Godine su prolazile, obitelji su se širile, a oni su se našli u situaciji da već desetljećima žive u zemlji koja činjenično pruža puno više od domovine s kojom su emocionalno povezani. Obitelj, prijatelji, škola, posao samo su neki od razloga zbog kojih se tuđina sada mogla nazvati novim domom. No što kada treba donijeti odluku o "posljednjem prebivalištu“?

Nakon mirovine u domovinu

Starija generacija najčešće se nakon teško zarađene mirovine vraća na svoja "rodna ognjišta“. Obično toj skupini pripadaju Hrvati koji su u Njemačku došli među prvima i koji još uvijek imaju jaki osjećaj povezanosti s rodnim domom. Druga generacija možda zbog odgoja i tradicije također održava vezu s domovinom roditelja, ali tome ne pridaje toliko značenje.

Postoji i ona skupina doseljenika koji su zbog rata morali napustiti svoje domove. Demografska slika stanovništva u njihovim rodnim mjestima se promijenila pa su i oni silom prilika postali dio neke druge nacije.

Dok je u Hrvatskoj normalno da svatko u svom mjestu ili gradu obavezno sebi osigura vlastitu grobnicu, u Njemačkoj je to drugačije. Unajmite grobno mjesto i plaćate koncesiju na 25 godina i nakon toga ju po želji produžujete. Ukop se obavlja isključivo u zemlju, tako da ako do određenog vremenskog perioda ne produljujete „najam“ - više nemate pravo na njega.

Čvrste veze sa domovinom

Hrvati ipak još uvijek kao mjesto svog posljednjeg počivališta najčešće biraju rodni kraj, ali i to se polako mijenja. Tu tezu potvrdili su i u Hrvatskoj katoličkoj misiji Köln-Bonn gdje se godišnje obavi tri do četiri ukopa Hrvata - onih koji su odlučili „ostati“ u Njemačkoj. "To su uglavnom roditelji čija su djeca udata za Nijemce ili nemaju baš veze s rodbinom u domovini“, kaže nam fra Josip Sušić iz HKM-a te napominje kako srećom još uvijek Hrvati održavaju čvrste veze s domovinom.

Za obitelj Šolu koja u Bonnu živi već 35 godina povratak u domovinu je normalna stvar. Čeka se samo mirovina. Time se podrazumijeva da se i obiteljska grobnica nalazi u malom bosansko-hercegovačkom mjestu Prisoju. "Što se nas tiče, to je sigurno, djecu smo odgajali u istom duhu, a i svi su u brakovima s Hrvatima, tako da je povratak neminovan kad-tad“, šali se Mladen Šola te nastavlja: "Što će biti poslije nas, znate kako se kaže: 'ko živ 'ko mrtav.“

Mijenja li se trend?

Slično razmišlja i obitelj Grančić iz Imotskog koja živi u Gaggenau. Vesna Grančić rodom iz Vodica pripadnica je druge generacije gastarbajtera te od svog rođenja živi u Njemačkoj. Budući da se udala za Hrvata ni ona nema drugačija razmišljanja. Ipak kao pastoralna suradnica župe sv. Josip u Gaggenau zadužena za Hrvate i Nijemce može povući paralelu u različitostima. "Ovdje sam već dugi niz godina odrasla i tu živim. Tako da iz svog iskustva mogu reći da se jako rijetko događa da se netko pokopa ovdje iako se i to polako mijenja“, kaže te nastavlja: “Moju sestru, koja je udata za Nijemca, ništa ne veže uz rodni kraj, osim što povremeno ode na odmor. Njezino odredište je sigurno tu u Njemačkoj“.

Ipak, priča je na kraju mnogo kompliciranija nego što se čini. Postoje mnogi važniji faktori od samih korijena koji na kraju budu presudni. Kao na primjer dob. Ako netko umre mlad, onda i cijela obitelj, kako bi bila što bliže voljenoj osobi, odluči napraviti iznimku. Svakako da se trend mijenja s obzirom na generacije koje dolaze. Tu je i financijski faktor, ako kilometar prijevoza pomnožimo s jednim eurom onda nam postane jasno da si ni to svatko ne može priuštiti.