Hrvati znaju raditi u Njemačkoj, ne znaju u Hrvatskoj?

S dolaskom toplijeg dijela godine u Hrvatskoj se iznova sve više aktualizira problem nedostatka radne snage u određenim djelatnostima. Prvenstveno je riječ o turizmu, građevinarstvu i poljoprivredi, ali i ponekim drugim sektorima. Poslodavci koji nisu mogli ili htjeli platiti domaću radnu snagu, pa se ona posljednjih godina masovno preselila u inozemstvo, danas upošljavaju znatno jeftinije radnike s istoka kontinenta. Utoliko iznenađuje da se ponovno može čuti kako temeljni problem u tom području leži u neusklađenosti obrazovnog sustava s tržištem rada. Deseci tisuća mladih koji odlaze iz Hrvatske ipak na zapadu nemaju problem s radnim kvalifikacijama.

No to je generalna slika, dok gledano detaljnije – po industrijskim granama – ipak postoje stanovite nelogičnosti. Iako se na sustav u biti ne može svaliti sve samo zato što je razmjerno apstraktan i nitko ga ne brani, on itekako ima svojih nedostataka. Stoga smo najprije upitali Mislava Balkovića, dekana visokog učilišta Algebra u Zagrebu, te predsjednika Udruge poslodavaca u obrazovanju pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, da uime potonjih rastumači poznatu tvrdnju o manjkavostima obrazovnog sustava. O njegovoj inertnosti, dakle, kao razlogu problema Hrvatske s radnom snagom i njezinom kvalificiranošću u odnosu na potrebe realnog sektora.

Učenje podataka umjesto vještina

„Teza o neusklađenosti našeg obrazovnog sustava i tržišta rada je kompleksno pitanje koje treba razmotriti kroz najmanje dva aspekta“, kaže Balković. Prvi, po njemu, jest pitanje sadržaja koji se uči i korisnosti istog za pojedinca i njegovu aktivnu participaciju u društvu. Hrvatska se nažalost ovdje ne može baš pretjerano pohvaliti jer su njezini obrazovni programi uglavnom stari i pretrpani činjenicama. „A oni nešto noviji, primjerice u visokom obrazovanju“, nastavlja Balković, „često u pripremi nisu dovoljno uzimali u obzir stvarne potrebe društva nego su fokus stavljali na aktualne kadrovske mogućnosti i sadržajne preferencije unutar samih ustanova.“

Za razliku od visokoškolskih programa u pojedinim razvijenim državama EU-a, hrvatski programi gotovo da nemaju ugrađenu iole ozbiljniju stručnu praksu, kako saznajemo, pa niti to ne pomaže boljoj pripremljenosti dotičnih studenata za rad. Ima, naravno, i pozitivnih primjera: „Pogotovo u zadnje vrijeme, otkad je uspostavljen Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru koji je uveo drugačiji pristup izradi programa. Ovdje treba istaknuti tridesetak novih srednjoškolskih strukovnih programa kao primjer dobre prakse koji bi trebali slijediti svi takvi programi.“. A što bi u tom slučaju bio drugi problemski aspekt koji je u najavi spomenuo dekan Algebre?

Loše planirana upisna politika

„Struktura obrazovanih ili, kolokvijalno, upisne kvote i njihova usklađenost s budućim potrebama društva. Iako je takvo planiranje teško i dijelom nepredvidivo, upisna politika u posljednjih je dvadesetak godina u Hrvatskoj rađena bez takvih predviđanja i bila je kreirana od samih ustanova. Tako je i danas, jer nije bilo stvarne političke volje da se struktura javnog ulaganja u obrazovne programe podredi dobrobiti društva, a ne zadržavanju statusa quo unutar državnih ustanova. Konačno, bilo bi neozbiljno razmišljati kako je rješenje samo u promjeni upisnih kvota, a ne u kontinuiranom prepoznavanju osobnih potencijala“, zaključio je Balković.

No, sociolog Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, stručnjak za odnose između obrazovnih programa i tržišta rada, smatra da problema ima na obje strane. „Osim toga, ne možemo govoriti o kratkoročnim potrebama tržišta koje nikako ne mogu biti referentni okvir obrazovnog sustava. Možemo govoriti samo o usklađivanju na srednji ili duži rok. Ali, da obratimo pozornost malo i na odgovornost poslodavaca koji bi uvijek htjeli eksternalizirati obuku radne snage, da država preuzme trošak: to je u praksi nemoguće, iako je istina da naš obrazovni sustav nije u svim tipovima obrazovanja dovoljno orijentiran na vještine, nego na podatke“, kaže Bagić za DW.

Jedan pokušaj usklađivanja već je propao

I dok tu postoji potreba za određenim reformiranjem pristupa, ovaj sociolog upozorava da se ipak ne bi smjelo otići u drugu krajnost, jednom kad se nešto poduzme. Neka strana iskustva pokazuju da se na taj način zanemaruju opća znanja i kultura. „Sustav praksi s učenjem tipova praktičnih sposobnosti, koje bi se kroz rad usavršavale k specifičnim vještinama“, nastavlja Dragan Bagić, „zaista treba unaprijediti. Smjer kojim je išla kurikularna reforma, bar u strukovnom obrazovanju, bio je utoliko dobar. To znači da ne učite za konobara nego za ugostiteljstvo, pa se možete profilirati prema potrebi, ako poslodavac ulaže u nadgradnju.“

„Građevinci su pokazatelj da se ne može sve riješiti školom, treba obratiti pozornost na cjeloživotno obrazovanje kroz rad“, zaključio je on, uz podsjećanje kako je jedan pokušaj slične reforme već zakazao. Sredinom prošlog desetljeća u Hrvatskoj je otvoren niz veleučilišta i visokih škola sa stručnim studijima za razna zanimanja. Ali, priprema za taj pothvat u većini slučajeva nije bila ozbiljna, a mnogi su željeli samo brzu zaradu u sektoru obrazovnog poduzetništva. „Ni oni nisu bili usklađeni s tržištem, izmišljala su se atraktivna zanimanja. Balon se tako previše napuhao i konačno prsnuo“, kaže Bagić, „pa vodimo računa da nam se opet ne dogodi nešto slično.“

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.