Hrvatska na udaru patološkog lažnog novinarstva

Napadi na sezonske radnike u Supetru zbog njihove navodno srpske nacionalnosti, prosvjedi protiv Roma u Međimurju i europarlamentarka Ruža Tomašić koja veličanje NDH u mladosti pravda podjelom ustaša na obične i one druge – sve je to Hrvatska u 2019. godini. Doduše, Hrvatsku danas čine i lokalni vatrogasac koji je branio ljude iz prve priče te gradonačelnica koja je nasilnicima uskratila javni novac. Hrvatsku čine i zagarantirana mjesta u Saboru predstavnicima nacionalnih manjina te javno financiran tjednik  Novosti koji desnica voli mrziti, a koji je prvi ukazao na problematičnu prošlost uspješne zastupnice u Europskom parlamentu. 

Čini se da sve dosad provedene analize društvenih netrpeljivosti vode prema politici, društvenim mrežama i taktičkim medijima desnice. A to je priča puno šira od Hrvatske koja je u posljednje vrijeme zabilježila val antimigrantskih lažnih vijesti, ali i sve otvorenije prozivanje novinara koji „nedovoljno hrvatski“ izvještavaju.

Tako je stara lažna vijest s interneta ušla i u sabornicu kroz nastup radikalno desnog Željka Glasnovića koji je s govornice čitao popis nepoćudnih novinara koji iz Hrvatske, navodno protuhrvatski, izvješćuju za strane medije. Deutsche Welleu, prvom na tom popisu, pridružen je nepostojeći novinar srpskog imena i prezimena – Jovan Vukosavljević. Otprilike u isto vrijeme i Hrvatski tjednik, desna marginalna tiskovina, objavio je i svoj popis medijskih „petokolonaša“koji djeluju u Njemačkoj i Austriji, a na kojoj se ovoga puta našao stvarni kolega s DW-a.

Ne provode se zakoni, a sudska praksa je neujednačena

Civilna scena već duže vrijeme upozorava kako država mora smanjivati prostor govora mržnje te da za to postoje zakoni koje samo treba provoditi. Da odgovor na ove negativne pojave nije isključivo u sankcijama, upozorio je krajem prošle godine i GONG, navodeći glavne probleme: neujednačenu sudsku praksu i nedovoljnu razinu demokratske kulture pri čemu posebnu odgovornost snose obrazovni sustav i, opet, medijska sfera.

Kakva je realna mogućnost reguliranja medijske scene s čijih desnih rubova nadire govor mržnje? Može li ga zaustaviti strukovna udruga ili nadležna regulatorna agencija?

Đurđica Klancir, predsjednica Novinarskog vijeća časti pri Hrvatskom novinarskom društvu (HND), objašnjava za Deutsche Welle da je prostor djelovanja Vijeća jako sužen. Članstvo čini tek manji dio novinarske scene, dok „kolege“ koji proizvode mržnju mahom nisu ni članovi strukovne udruge. „Mi upozoravamo da je došlo do neetičnog postupanja, pozivamo se na kodeks, praksu i uzuse profesije. Ti nalazi se objavljuju, ali to se ne doživljava ozbiljno. Ne znam da je itko ikad promislio treba li zaposliti novinara koji je na taj način kažnjen.“

Članovi Vijeća rade volonterski i teško je za očekivati da će pozorno sondirati sve pojave na medijskoj sceni, no ozbiljno reagiraju na svaku prijavu građana i kolega novinara, kaže naša sugovornica i dodaje: „Vidljivo je da ljudi najviše prijavljuju kada misle da se kodeks krši prilikom izvještavanja o manjinama ili da su medijski neprimjereno tretirane situacije poput ubojstva, teškog nasilja, pedofilije. Vrlo malo se promišlja o standardima profesije. S tim se dominantno bavimo.“

Kao što je rečeno, izdavači upozorenja koja izriče Vijeće ne shvaćaju ozbiljno, dok su nekima ona tek potvrda dobrog puta i vlastite kvalitete. „Mislim da u ovim slučajevima možemo malo napraviti, osim apelirati na podizanje standarda. Vrlo je teško upozoravati na neke marginalne medijske pojave kad su se ti problemi raširili i u najutjecajnijim medijima“, kaže Klancir.

Bez impresuma

O portalima koji šire mržnju Klancir navodi da su vrlo netransparentni te da im često nedostaje impresum pa nije jasno tko izdaje publikaciju, tko za nju piše i tko je uređuje. „Objavljuju se neprovjerene informacije, ili već na prvi pogled zlonamjerno interpretirane. Ti mediji nisu valjano ni registrirani. Bavimo se jednim takvim slučajem u kojem je bilo jako teško utvrditi tko je zapravo urednik. Važno je da kao struka nastojimo upozoravati što su uzusi i dobra praksa da bi bilo jasnije što zapravo nije novinarstvo.“

„U ovim slučajevima, ne radi se o novinarstvu. To su patološke pojave koje se predstavljaju kao novinarstvo. Ja kao novinarka ne želim da me se smatra dijelom takve prakse“, kaže ova iskusna kolegica pa nastavlja da bi Agencija za elektroničke medije trebala uvesti puno ozbiljniji registar portala i identificirati odgovorne osobe. „Očito ne postoji interes institucija za to“, kaže Klancir. U priču bi se, misli, trebalo uključiti i Ministarstvo kulture.

Svaki građanin može podnijeti prijavu

Druga vrlo iskusna novinarka s kojom smo razgovarali, Vesna Roller, ujedno je i bivša članica Vijeća za elektroničke medije (VEM) koje upravlja Agencijom za elektroničke medije (AEM). Vijeće ima podlogu za sankcioniranje govora mržnje u Zakonu o elektroničkim medijima, ali i u Ustavu RH, Kaznenom zakonu, Zakonu o suzbijanju diskriminacije i Zakonu o medijima.

„Kao društvo i zajednica, ne samo u Hrvatskoj, prije desetak godina našli smo se u potpuno novoj situaciji s razvojem digitalne tehnologije. To je problem koji zahtjeva strategije i akcije šire društvene zajednice. Sankcije su samo dio mogućih alata kojima je primarni cilj edukacija i upozorenje. Mislim da smo toga svi svjesni“, kaže nam Roller i upozorava da sam broj zakona koji regulira materiju pokazuje da alati nisu isključivo u rukama Agencije: „Svatko od građana i institucija može podnijeti kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu zbog govora mržnje.“

„Prve sankcije zbog govora mržnja izrečene su 2013. godine kada su sankcionirani Z1 televizija, Radio Plavi devet i Hrvatska radiotelevizija“, navodi ova bivša članica VEM-a. Posebno je zanimljiv slučaj HRT-a, kaže Roller, koji je kažnjen zbog istupa već spomenute europarlamentarka Ruže Tomašić koja je tada izrekla govor mržnje prema srpskoj zajednici. „Odluke su donesene na temelju izostanka reakcija urednika. Ne možete spriječiti prenošenje diskriminatorskih poruka, ali trebate se jasno ograditi od toga. U slučaju HTV-a, gospođa Tomašić je imala pravo govoriti, ali novinar mora u tom trenutku upozoriti da izražava diskriminaciju i govor mržnje.“

Prvo kazna, onda nagrada

Neki novinari iz neprofitnih medija s kojima smo razgovarali ukazuju i na još jedan problem. Naime, VEM medijima raspoređuje javni novac iz Fonda za pluralizam kao poticaj za proizvodnju programa od javnog interesa i pri tome nema zabrane da se upravo kažnjeni nakladnici natječu za taj novac, što oni redovito čine. „Agencija nekoga kazni pa ga nagradi“, kažu nam kolege. „S tim se slažem. To je nelogično. Oruđe koje Vijeće ima je Pravilnik o raspoređivanju sredstava Fonda za pluralizam. Vijeće ga samostalno izrađuje“, navodi Roller koja bi u propozicije natječaja ugradila period u kojem se kažnjeni mediji ne mogu natjecati za sredstva namijenjena proizvodnji sadržaja od javnog interesa. „Promicanje tolerancije i suzbijanje govora mržnje jest javni interes par excellence“, objašnjava ovaj paradoks.

Pokušaj Agencije da sve domaće portale upiše u upisnik kako bi se utvrdilo tko iza njih stoji, Roller tumači kao anakroni napor. „Nema sankcija za one koji nisu u upisniku, ne možete kontrolirati cijeli Internet, to je koncept koji treba revidirati. Možda je prije 15 godina to imalo smisla, ali danas samo otežava situaciju, jer je Vijeće nadležno samo nad onim medijima koji su u Upisniku. Institucije koje reguliraju medije i institucije trebaju razgradnju i ponovnu gradnju. To je jedino rješenje. Cijelo medijsko zakonodavstvo je praktično iz 2004. godine“, upozorava Roller, a od tada se je situacija stubokom promijenila.

Politika šuti ili staje uz krivu stranu

I Roller proziva političare koji ilizatvaraju oči na govor mržnje ili ga čak i podržavaju. Tako je, navodi, VEM još jednom kaznio Z1 televiziju 2016. godine i to zbog govora mržnje prema srpskoj zajednici, što je urodilo s povorkom od pet tisuća prosvjednika koje je tadašnji potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš doveo pred vrata ureda tadašnje predsjednice VEM-a Mirjane Rakić. Istini za volju, Tepeš je danas politička prošlost i malo tko ga se sjeća.

„Ako politička i druga javnost tu poruku ne prihvati, njen učinak nije ni približan onome kakav bi trebao biti. Da je u tom trenutku istupio netko od obnašatelja vlasti, da je podržao takav tip poruke, sve bi bilo drugačije“, govori nam Roller pa objašnjava da su VEM-u ruke dodatno vezane i Zakonom o elektroničkim medijima iz 2013. godine kojim mu je ukinuta mogućnost izricanja novčanih kazni.

I Đurđica Klancir misli da je rješavanje problema velikim dijelom pitanje političke volje. „A možda je nekome bolje da se u šumi lažnog novinarstva i agresije prikriju ozbiljne teme kojima bi se mediji i novinarstvo danas trebali baviti“, zaključuje u razgovoru za DW.