Hrvatska pred Europskim sudom zbog tržišta plina?

Hrvatska vlada upravo je iskoristila polovinu dvomjesečnog roka koji joj je krajem veljače postavila Europska komisija koja joj prigovara da država neprihvatljivo regulira tržište plina. Istovjetna zamjerka upućena je Hrvatskoj još prije godinu dana, ali ovaj put je u prilogu stigla i najava prepuštanja tog predmeta Europskom sudu u slučaju da RH sama promptno ne riješi slučaj.

EK vidi problem u činjenici da nisu poduzeti svi tehnički napori kako bi se hrvatsko tržište plina integriralo s međunarodnim i omogućilo trgovcima plinom širu i razgranatiju tržišnu utakmicu. Istodobno se za kućanstva hrvatsko-mađarskoj naftnoj kompaniji Ina nameću politički određene cijene tog energenta.

Zasad, o tome nema praktično nikakvog odjeka niti odgovora na naša pitanja s Markova trga niti iz resornih ministarstava. Šutnjom ovaj spor neće nestati, no za pretpostaviti je da odgovorni u hrvatskoj izvršnoj vlasti imaju na umu spomenuti rok uoči mogućeg sudskog epiloga. Ipak, odnosi na pripadajućem plinskom tržištu nisu sasvim jednostavni kako bi se to moglo pomisliti na tragu dopisa Europske komisije.

Hrvatska vlada suočava se u tom pitanju sa sve više problema, a pritom je poznato da je domaće stanovništvo sve do isteka prošlog stoljeća primalo jedan od najmanjih računa za plin u Europi zbog respektabilnih zaliha energenta u vlastitom podzemlju.

Žrtvovanje Ine

Posljednjih godina su i odnosi Vlade i uprave Ine su postajali sve složeniji, a još su i danas nejasne okolnosti pod kojima su tamo nadzor preuzeli partneri iz mađarskog Mola. U pokušaju da koliko-toliko pravilnije rasporede opterećenje troška, Vlada RH stoga već niz godina inzistira na nižim, socijalnim cijenama plina za kućanstva. Ina tako svoj profit realizira na „žrtvovanoj“ hrvatskoj industriji kamo onda šalje mnogo više račune. Točnije, žrtve su prije svega dva najveća potrošača plina u RH, Hrvatska elektroprivreda i kutinska Petrokemija, koji najveći dio potreba namiruju upravo preko Ine. Ali oni plaćaju osjetno veće račune negoli bi morali za uvozne isporuke.

Budući da se većina zapleta dogodila u mandatu prethodne vlade, za izjavu smo zamolili i donedavnog ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, danas saborskog zastupnika HNS-a. On se dobro sjeća lanjske intervencije Europske komisije: „Svaka zemlja, u Europskoj uniji i općenito, štiti prvenstveno svoj interes“, rekao nam je Vrdoljak, „što je i legitimno i sasvim nesporno pa to nitko ne dovodi u pitanje kao načelo. Vjerujte, po tome se Hrvatska ne razlikuje od drugih. U odnosu na ostale članice unije pak nastojimo u najvećoj mjeri osigurati zajednički interes. Smatram zato da će Hrvatska vremenom naći načina da zakonski još bolje prilagodi svoje prioritete i stajališta prilikama na tržištu“.

I banke vrše pritisak

Iako nije točno jasno što bi to u budućnosti trebalo značiti i za Inu i za domaće potrošače, činjenica jest i da se na domaće industrijske potrošače vrši pritisak i druge vrste. Primjer za to je Petrokemija koja proizvodi umjetna gnojiva od prirodnog plina, a jedan je od najvećih hrvatskih izvoznika. U trenu kad su se stekli tehnički uvjeti da plin počne kupovati u inozemstvu, banke su joj okrenule leđa. Tako je praktično osuđena na Inu, jer vanjski dobavljači traže skupe garancije i pologe. Odluka banaka se temelji zahtjevom da država privatizira tvornicu, premda je Petrokemija dotad veoma uredno servisirala svoje kreditne dugove.

Ostaje nam vidjeti da li će Vlada RH u mjesec dana riješiti problem i uspjeti izbjeći sudski nastavak priče te koga će poštedjeti od većih računa za plin. Podsjećamo i na jednu mogućnost predsjednika Hrvatske stručne udruge za plin Miljenka Šunića koji je nedavno i za DW predložio barem nešto pošteniju raspodjelu tereta cijene plina. On smatra kako Hrvatska ne bi trebala tretirati sve građane jednako kao socijalno ugroženi sloj i onda time teretiti industriju. On je uvjeren kako se može izvršiti diferencijacija prema materijalnom statusu i zatim naplata plina odrediti po više odvojenih pragova.