Hrvatska spremna za arbitražu

Nakon što su se protekloga tjedna i socijalisti i pučani – dvije najveće zastupničke skupine u Europskome parlamentu – priklonili arbitraži odnosno međunarodnoj presudi kao mogućem rješenju graničnog prijepora između Hrvatske i Slovenije, takvo se okončanje 16-godišnjih uzaludnih napora dviju strana da do dogovora dođu u bilateralnim pregovorima sada čini sve izvjesnije. Čak je i predsjednik Europskog parlamenta Hans-Gert Pöttering podržao odgovarajući amandman posebnog izvjestitelja za Hrvatsku Hannesa Swobode, koji je prošle srijede u Bruxellesu izjavio: «Postoji jasna linija: Slovenija i Hrvatska bi trebale pregovarati. No, ako se ne dođe do pozitivnog rezultata, postoji međunarodna arbitraža. I ako parlamenti obiju zemalja kažu da prihvaćaju ishod, tada bi to bilo najbolje rješenje.»

Takav je razvoj događaja sada u potpunosti na liniji hrvatskih zahtjeva, što je sa zadovoljstvom opazio i premijer Ivo Sanader: «Mislim da je došlo vrijeme da jedna i druga vlada, da službena Ljubljana i Zagreb naprave iskorak, a ja smatram kako je taj iskorak odlazak na jednu međunarodnu pravosudnu instancu.» Njegovo mišljenje dijele i domaći stručnjaci poput uvaženog poznavatelja prava mora, akademika Davorina Rudolfa: «Mislim da od pregovora više nema ništa i treba se jednostavno dogovoriti, izaći ili pred sud ili pred arbitražu. To će se po mom mišljenju dogoditi čim Europska unija u parlamentu ili u nekom drugom tijelu, u Europskoj komisiji donese jednu odluku u kojoj će se sugerirati Hrvatskoj i Sloveniji da izađu pred sud.»

I Janša razmišlja o arbitraži?

I slovenski je premijer Janez Janša ovih dana priznao kako Ljubljana dosadašnjom strategijom prilaska problemu nije polučila uspjeh te više ne isključuje mogućnost međunarodne arbitraže: «Osobno sam više puta ukazivao kako bi bilo dobro da Slovenija što prije pripremi novu strategiju za uređenje odnosa sa susjednom Hrvatskom, jer nam je jasno da postojeća ne vodi do novih rješenja, te da bi sastavni dio te nove strategije trebao biti odnos Slovenije prema arbitraži.»»

Kopnena granica između Hrvatske i Slovenije – osim dijela u Istri, utvrđena prema etničkom načelu iza II. svjetskog rata – jedna je od najstarijih u tom dijelu Europe. Njezinu je crtu na temelju zatečenog stanja nakon raspada nekadašnje Jugoslavije utvrdilo zajedničko stručno povjerenstvo dviju zemalja. Od 670 kilometara sporno ih je svega šest – i to u slivu rijeke Dragonje. «A zašto je sad važno gdje je granica na Dragonji? Zato što se od točke gdje se Dragonja ulijeva u more povlači granica na moru», pojašnjava akademik Rudolf.

Nema obale bez teritorijalnog mora

A upravo je ta granica najveći kamen spoticanja. Zahtijevajući izlaz na otvoreno more, Slovenija praktički svojata cijeli Piranski zaljev odnosno Savudrijsku valu. Akademik Rudolf tumači zašto su takve težnje neprihvatljive: «Nigdje u svijetu nemate kopna bez mora. Kada bi kompletan Savudrijski zaljev pripadao Sloveniji, onda bi građanin koji stoji na obali Savudrije, na hrvatskom području, čim bi stavio ruku u more, povrijedio slovenski teritorij. To Hrvatska ne može prihvatiti i sa čisto stručnog, znanstvenog stajališta ti zahtjevi Slovenije su neutemeljeni.»

Pravično bi rješenje bilo ono koje nalaže međunarodno pravo. Njegova su načela sadržana u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora, koja je stupila na snagu 1994. i koja obvezuje i Hrvatsku i Sloveniju: «Kod ovakvih, bočnih granica na obalnom moru se predlaže granica crtom sredine ili ekvidistance. Dakle, to je crta na kojoj je svaka točka jednako udaljena od jedne i druge obale. Ja smatram da je to najpravičnije rješenje. Savudrijski zaljev je mali zaljev, nema unutra otoka, nema ispupčenja, nema nekih neregularnosti obale. Ako postoji politička volja, granica se u tome zaljevu može povući, kako ja uvijek velim, u roku od pet minuta.»

Odlučit će međunarodno pravo

Sličnih je sporova u svijetu bilo mnogo. Brojne su ih države – 80 od svršetka II. svjetskog rata do danas – riješile upravo ili pred sudom ili uz arbitražu. Velikih razlika među tim dvjema institucijama nema, jer obje svoje odluke, koje potom obvezuju i jednu i drugu stranu u sporu, donose na temelju međunarodnog prava. A ono danas poznaje četiri vrste arbitraže i sudova. Osim Međunarodnog suda za pravo mora sa sjedištem u Hamburgu, predviđenog Konvencijom o pravu mora, tu je još i Međunarodni sud pravde u Haagu, najviši sudski organ Ujedinjenih naroda. Uz to postoji opća arbitraža te specijalizirane vrste arbitraže.

«Najpogodnija institucija za obje strane je Međunarodni sud pravde u Haagu. Čini ga 15 sudaca profesionalaca s golemim iskustvom. A jamac da će njihova presuda biti poštivana je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda kao krajnja instanca», kaže Rudolf. Haag je najvjerojatnija adresa za rješavanje hrvatsko-slovenskog slučaja. Budući da Ljubljana ustrajno ponavlja kako bi međunarodnu instancu prihvatila jedino pod uvjetom da se na njoj odlučuje o cijeloj granici, dakle i kopnenoj, i više je nego jasno da se dvije države neće susresti u Hamburgu. Hrvatska je, doduše, u izjavi, deponiranoj pri Ujedinjenim narodima, za možebitne sporove izabrala kao prvo Međunarodni sud za pravo mora, a tek na drugom mjestu Međunarodni sud pravde u Haagu. No, premda su obje strane potpisale Konvenciju o pravu mora, Slovenija je dala izjavu da se glede sporova o razgraničenju na moru izuzima od automatske nadležnosti tih sudova. Hrvatska je bez iznimke priznala nadležnost sudskih tijela.

Ni arbitraže nema bez dogovora

Da bi, dakle, uopće izašle pred neovisnog Trećeg, dvije strane – što neće biti lakše od samog utanačenja granice – moraju jasno dogovoriti nekoliko stvari. Rudolf: «Između dviju strana u sporu mora postojati sporazum da će priznati nadležnost suda ili arbitraže. To znači da Hrvatska i Slovenija, prije nego izađu pred sud ili arbitražu, moraju zaključiti jedan kratak ugovor, koji se stručno zove kompromis. U njemu se kaže: ‹Hrvatska i Slovenija priznaju nadležnost međunarodnog suda ili arbitraže i mole da se riješi spor na sljedeći način.› I sad treba formulirati: Hoćete li spor riješiti samo na moru, ili na kopnu, ili na određenim točkama...? I kada se složite oko te dvije osnovne točke, sud se proglašava nadležnim. Ako je u pitanju arbitraža, stranke se moraju dogovoriti tko će biti arbitri. Razlika između suda i arbitraže je u tome što sud ima stalne suce, profesionalce. Oni se biraju na devet godina. A kod arbitraže obje strane imenuju jednog ili dvojicu arbitara, a onda ti arbitri biraju onog neovisnog, neparnog, kako se to kaže, koji je izuzetno važan.»

Toga je svjestan i premijer Sanader: «Prvo, da se dogovorimo koje točke idu na arbitražu. Drugo, koje međunarodno pravosudno tijelo će se time baviti: Sud pravde u Haagu ili Sud za pravo mora u Hamburgu? I Treće, da parlamenti dviju zemalja unaprijed prihvate svaku odluku. To je bilateralno pitanje kakvih ima čak i među zemljama članicama Europske unije.» «Kako će sud presuditi, to je, naravno, nemoguće reći, a ako se želi da postupak traje kratko, i Hrvatska i Slovenija mogu zatražiti da taj spor riješi jedno manje vijeće od pet sudaca. I onda ne treba dugo čekati, a to sve skupa neće puno ni koštati», dodaje akademik Rudolf.

Stručnjaci pravno «potkovali» Vladu

Hrvatska je, prema njegovoj ocjeni, dobro pripremljena za izlazak pred međunarodni sud ili arbitražu. Naime, nakon što je sredinom prošle godine slovensko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo takozvanu Bijelu knjigu o graničnom problemu s Hrvatskom, Vlada u Zagrebu se prvi put obratila Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti s molbom da načini stručne podloge za rješavanje tog spora. Nastala je takozvana Plava knjiga u kojoj su na 310 stranica sabrana sva stajališta, dokazi i dokumenti za možebitni proces: «To nije odgovor na slovensku Bijelu knjigu, to nije nikakva knjiga svađalica, nego su to temelji za razrješenje ovoga problema. To je materijal pripremljen za sud ili arbitražu. Kao što znate, taj materijal nije pušten u javnost, nego služi onim našim stručnjacima koji će Hrvatsku zastupati pred sudom ili pred arbitražom. Mislim da je to bio mudar potez hrvatske Vlade. Sada imamo pripremljene podloge. Spremni smo barem stručno i znanstveno za taj spor, ako se bude rješavao ili pred sudom ili pred arbitražom.»