Hrvatska rasprave o Drugom svjetskom ratu
8. svibnja 2015Gledajući izvana na hrvatsku javnu scenu čovjek bi mogao pomisliti da je greškom upao u vremeplov: 70 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata na ulicama hrvatskih gradova ustaše i partizani ponovo prijeteći psuju jedni druge, u crkvi u središtu Zagreba stotine ljudi sudjeluje na misi zadušnici za ustaškog poglavnika Antu Pavelića, nekoliko ulica dalje osniva se Liga antifašista čiji je počasni predsjednik jedan 98-godišnji partizan, a predsjednik hrvatske vlade smatra za shodno da na području bivšeg koncentracijskog logora Jasenovac citira Ustav kako bi naglasio antifašistički karakter države. U vrijeme kada je živih svjedoka ondašnjih događaja svakim danom sve manje, u hrvatskoj se javnosti vode žive i burne rasprave o tome tko je u stvari 1945. godine pobijedio a tko izgubio rat i tko je bio na "pravoj" a tko na "krivoj" strani.
"To ima veze s poviješću i s razvojem u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata", objašnjava Norbert Mappes-Niediek, njemački publicist i izvrsni poznavatelj prilika u Hrvatskoj i na području nekadašnja Jugoslavije. Dok su u brojnim drugim europskim zemljama te rasprave obavljene već prije više desetljeća, u poslijeratnoj Jugoslaviji to nije bilo moguće, kaže on. Zato je dobro i važno da se sada vode.
Hrvatska pod stigmom krivnje
Dugi niz godina su Hrvati živjeli pod stigmom krivice zbog široke podrške fašističkom ustaškom režimu tijekom Drugog svjetskog rata i poput Nijemaca su se stalno morali "osjećati krivima, bez obzira jesu li bili pristaše ustaša ili ne". Činjenica da je u partizanskom pokretu bio i vrlo veliki broj Hrvata tu ništa nije mijenjala. Otuda ne čudi, smatra Mappes-Niediek, da se nakon raspada Jugoslavije i uspostave nezavisne Hrvatske povijest počela tumačiti s obratnim predznakom: sada su partizani postali "negativci" a ustaše su se preko noći preobrazile u "dobre momke".
U tom je smislu današnja rasprava nastavak tog nastojanja da se relativira prije uspostavljeni vrijednosni sustav, pri čemu dolazi i do "zastrašujućih i vrlo čudnih rasprava kakvih nema ni u jednoj drugoj državi osim možda još u Sloveniji i Mađarskoj". No za njemačkog publicista je ipak izuzetno važno da se o tome u Hrvatskoj uopće raspravlja. Po njegovom mišljenju na kraju ipak svaka zemlja mora sama sa sobom razjasniti kako će razumjeti fašizam i kako će se prema njemu postaviti. To se ne može propisati izvana.
Uspostava identiteta nacije i pojedinca
Za današnju Hrvatsku je pritom sučeljavanje s povijesti velikim dijelom važno i zbog konstrukcije vlastitog identiteta, smatra Marie-Janine Calic, njemačka povjesničarka s Minhenskog sveučilišta. "U nacionalnom smislu se postavlja pitanje: tko smo mi, odakle dolazimo i za koje se vrijednosti zalažemo?" Pokušava se uspostaviti kontinuitet razvoja i samorazumijevanja nacije. Aktualna rasprava je međutim i "metafora za nacionalne projekte, poput recimo koncepta hrvatske državne samostalnosti". Borba protiv ustaša i Nezavisne Države Hrvatske je bio jedan od temeljnih osnivačkih mitova socijalističke Jugoslavije i Titovog koncepta bratstva i jedinstva, naglašava Calic. Zbog toga je pokušaj redefinicije fašističkog dijela povijesti hrvatske države istovremeno i rasprava o Titu i konceptu Jugoslavije kao federalne, multietničke države. To je naravno, naglašava Calic, povezano i s Domovinskim ratom i raspravom o krivici za izbijanje rata.
No ta naoko povijesna rasprava ima i vrlo suvremene aspekte. Ona se instrumentalizira u političke svrhe i novim tumačenjem prošlosti se pokušava legitimirati aktualna vlastita politička opcija, naglašava Calic.
Zanemariti se međutim ne smiju ni osobne odnosno obiteljske biografije sudionika rasprave. Mnogi ljudi dolaze iz partizanskih obitelji i sudjelovanje u antifašističkoj borbi je za njih bila jedna od ključnih sastavnica obiteljske mitologije. Pokušaje revizije prošlosti i preokretanje sustava vrijednosti, po kojem su sada partizani zločinci a Tito diktator, oni doživljavaju kao napad na osobni identitet i kao negiranje njihove sudbine. Zbog toga, smatra njemačka povjesničarka, stalno treba imati na umu kako se i u sadašnjoj raspravi politička i osobna dimenzija isprepliću.
Vrijednosni sustav postoji
Ma koliko međutim to propitivanje povijesnih mitova i izvlačenje na svjetlo dana dugo vremena poricanih i potiskivanih činjenica bilo razumljivo i opravdano, ono ne znači da je sve izjednačeno u vrijednosnom smislu. "O pitanju hrvatske nacionalne ideologije i hrvatske državnosti prije i poslije NDH je moguće imati različita mišljenja, ali o Jasenovcu to nije moguće – o Jasenovcu se može imati samo jedno mišljenje", naglašava Carl Bethke, povjesničar sa Sveučilišta u Tübingenu. Po njegovom je mišljenju razumljivo i opravdano uspostaviti izvjesnu distancu naspram vremena socijalizma i naspram Tita – to je dobro za hrvatsko društvo. Tita i Komunistički partiju se naime ne može svoditi samo na antifašizam, naglašava ovaj povjesničar, budući da je izvođenje socijalističke revolucije od samog početka bio dio njihovog projekta.
Ali i taj diferencirani pogled na prošlost mora sadržavati neka mjerila vrijednosti: "o izjednačavanju Tita i Pavelića nikako ne može biti riječi!" Uz svu opravdanu kritiku naspram komunista ipak je potrebno "odati priznanje borcima protiv fašizma, čak i onda kada se ne slažemo s njihovim ideološkim uvjerenjima", smatra Bethke. Usprkos svim pokušajima revizionizma ovaj autor ipak ne smatra kako je u Hrvatskoj na djelu neko temeljno redefiniranje povijesti ili neka općenita fašizacija društva. On pledira za više opuštenosti s jedne strane te za što je moguće znanstveniji pristup s druge.
Status žrtve - znak nacionalne nezrelosti
Mada po tematici i u usporedbi s ostatkom Europe aktualna rasprava o ustašama i partizanima u Hrvatskoj djeluje kao anakronizam, angažman s kojim se vodi te njena emocionalna nabijenost pokazuje u kojoj je mjeri ona za sadašnju Hrvatsku aktualna – i u tom smislu nužna. Dosada su se Hrvati – kao uostalom i svi drugi narodi na tom području - uvijek vidjeli samo kao žrtve, nikada kao počinitelji zločina. "To je međutim znak nacionalne nezrelosti", kaže njemački autor. "Zrela nacija sebe vidi kao aktera povijesnih zbivanja. Svejedno da li s ponosom ili sa stidom, ona kaže: da, to smo bili mi, mi smo to učinili. Nacija koja je uvijek samo žrtva, ne ponaša se kao prava nacija, već kao neka manjina, stalno zarobljena u borbi oko raspodjele krivnje i nekrivnje, u stalnoj konkurentskoj borbi s drugima oko statusa žrtve."
Sada je važno da se hrvatska javnost sa svojom prošlošću doista i suoči, uključujući i zločine koji su počinjeni, a ne samo da pokuša povijest revidirati i nanovo pisati, naglašava Norbert Mappes-Niediek. Po njegovom se mišljenju revizionizmu povijesti treba suprotstaviti, kako iz hrvatske, tako i iz europske perspektive.