Hrvatska – uvoznik korupcije

Ne čudi stoga što je u Hrvatskoj u svibnju slabo odjeknuo podatak kojeg je objavila revizorska kuća Ernst & Young, a prema kojem 90 posto hrvatskih menadžera vjeruje da je davanje mita sasvim uobičajena poslovna praksa. Iako su afere Hypo i Mol u kojima je nepravomoćno osuđen bivši premijer Ivo Sanader za primanje provizija od austrijske banke i mađarske naftne kompanije isprva izazvale žestoku reakciju javnosti, malo tko prati nova suđenja nekad najmoćnijem čovjeku države. Nikad dovršeni slučaj Daimler u kojem je američka tvrtka navodno podmićivala visoke dužnosnike nije ostavila jači trag, a bivši predsjednik Stjepan Mesić, čini se, neće se morati ni braniti od optužbi finskog državnog odvjetnika koji ga sumnjiči za primanje mita u slučaju Patria prilikom nabavke vojnih vozila 2007. godine.

Nitko nije čist

Kolumnist Novog lista Ladislav Tomičić u razgovoru za Deutsche Welle kaže da Hrvatska nije ušla u Europsku uniju čista od korupcije, kao što niti jedna zemlja članica nije bez korupcije. No dodaje da je Hrvatska u Uniju ušla bogatija za jednu figuru. „To je hrvatski otkupitelj grijeha, da ne kažem hrvatski Isus Krist – Ivo Sanader“, objašnjava sarkastično opisujući stanje nacije koja je i prije pravomoćne presude osudila bivšeg premijera kojemu se sudi za korupciju u nekoliko postupaka. Ista je javnost skoro pa oprostila svim njegovim bliskim suradnicima koji su ga tijekom suđenja teretili za pljačku na svim razinama. „Svatko tko je bio spreman teretiti Sanadera, čak i ako mu je korupcija dokazana, dobio je oprosnicu ili vrlo blagu kaznu. Ističem primjer bivšeg ministra regionalnog razvoja Petra Čobankovića koji je nakon sudjelovanja u malverzacijama teškim milijune kuna dobio kaznu društveno korisnog rada pa sada guli krumpir u nekoj javnoj kuhinji.“

Hrvatska je, između ostalog, zemlja u kojoj se za korupciju sudi i nekadašnjoj vodećoj stranci, danas najjačoj oporbenoj snazi - Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). Unatoč deklariranom programskom vraćanju stranke na vrijeme prije Sanadera, novi predsjednik Tomislav Karamarko nije uspio „rebrendirati“ stranku, iako je dolaskom na njeno čelo proglasio katarzu i novo „doba nevinosti“ za HDZ. „U Hrvatskoj nema nevinih, pogotovo ne u HDZ-u“, uvjerava nas Tomičić. Napominje da, iako je u vladajućem SDP-u situacija nešto bolja, ne treba zaboraviti da je član stranke bio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Za njim se, kaže, vuku stotine repova i stotine nikad procesuiranih prijava. „Grad Zagreb je uvijek imao najveći korupcijski potencijal za kojeg sam uvjeren da je iskorišten“, priča kolumnist.

Iako se Hrvatska tijekom pretpristupnih pregovora nije očistila od korupcije, jedan od najistaknutijih boraca protiv ove društvene anomalije Zorislav Antun Petrović smatra da su stvoreni preduvjeti da se to dogodi. „Imamo tijela koja mogu procesuirati korupciju, ako do nje dođe. Ali to sve treba još ugoditi. Sportskim rječnikom rečeno; Imamo dobre skije, rukavice, štapove i naočale. Samo još treba naučiti skijati“, kaže za DW.

Krivi su Slovenci i obavještajno podzemlje?

U međuvremenu je Mesić putem medija lansirao nekoliko teorija o tome kako se je baš on našao u središtu skandala Patria. Kaže, posao nabavke oklopnih vozila je bio transparentan, a za podmetanje sumnjiči Slovence koji su također involvirani u slučaj. Štoviše, optužuje „obavještajno podzemlje“ i neimenovane „političke krugove“ koji ga, navodno, žele eliminirati zbog utjecaja kojeg bi mogao imati na buduće parlamentarne izbore. No aktivist Petrović ne misli da je u pitanju takav scenarij. „Ne vidim zašto bi obavještajno podzemlje podmetalo nekome tko nema utjecaja i realnu vlast. Zapravo, ne shvaćam što bi to pojam paraobavještajnog podzemlja trebalo značiti.“

Kolumnist Tomičić dodaje da niti jedna zemlja, pa tako ni Finska iz koje stižu optužbe protiv bivšeg predsjednika Mesića nije oaza oslobođena korupcije. „Finska na ljestvici percepcije korupcije ima najvišu ocjenu, a istovremeno ima aferu Patria i izvozi korupciju putem velikih tvrtki. Dakle, nisu korumpirani doma, ali korumpirati će redom tamo gdje u inozemstvu mogu dobiti posao“, misli Tomičić.

Na meti su samo bivši moćnici

Istovremeno finsko Državno odvjetništvo poručuje da neće ispitivati bivšeg predsjednika Mesića, već da to prepušta hrvatskom Državnom odvjetništvu (DORH). Tomičić kaže da nema nikakvih očekivanja. „Od DORH-a nitko ozbiljan ništa ne očekuje i toga je, mislim, svjestan i premijer Milanović. Mislim da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić odigrao nečasnu ulogu u suzbijanju korupcije. Ta nečast se sastoji od toga da je progonio samo one koji su politički mrtvi.“ Tomičić procjenjuje da je u pripremi novi val „suzbijanja korupcije“ tijekom kojeg će se pokušati procesuirati jedan „kontroverzni gradonačelnik koji je vodio drugi najveći grad u Hrvatskoj, a danas je politički mrtav.“

Petrović misli da bi ispitivanje Mesića pokazalo da u Hrvatskoj nema nedodirljivih. „Nema razloga da neki bivši, sadašnji ili budući dužnosnik ne razgovara s organima istrage. Svaki razgovor može pomoći razrješenju problema. Ako ga se zove na razgovor, ne znači da je i osumnjičen“, kaže on.

Teško je ne primijetiti da su optužbe protiv Sanadera i Mesića došle u nakon prestanka njihovog političkog života, no dok su Sanadera mjesecima držale na vrhu ljestvice nevoljenih političara, javnost, čini se, optužbe protiv bivšeg predsjednika ne percipira kao nešto bitno. Razlog tomu Tomičić vidi u DORH-u za kojeg kaže da je kanalizirao niz informacija kroz jedan privatan medij.“Tu imamo sinergiju DORH-a i novinarstva, što je novinar Viktor Ivančić duhovito nazvao tužinarstvom. U Hrvatskoj izaberemo žrtvu i onda proslijedimo medijima sve moguće i nemoguće informacije o navodnom beščašću te žrtve, a onda ga svi duboko mrzimo.“ Za Mesićev slučaj Tomičić kaže da se ta sinergija još nije dogodila, a da optužbe, koje se koriste kao sredstvo dnevno-političkih obračuna, još uvijek vise u zraku. „Nisam uvjeren u Sanaderovu nevinost, niti u njegovo krivnju. Volio bih poštovati načelo da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. No Sanader je već osuđen, prije svega u sredstvima informiranja“, zaključuje Tomičić.

Petrović pak ovaj fenomen smješta u područje psihologije ili socioligije. „Što Hrvati smatraju prihvatljivim ili neprihvatljivim? Postoje ljudi koji na lokalnoj razini godinama rade na rubu zakona, no to nimalo ne utječe na njihovu popularnost u javnosti. Neke stvari su ovoj zemlji iracionalne i meni teško shvatljive“, zaključuje Petrović.