Izbjeglice neće okrenuti prema Hrvatskoj, zasad...

“Ne, neće nas spriječiti žica da prijeđemo u Mađarsku koja je naš cilj”, kažu sve izbjeglice kojih je najviše iz Sirije, a potom i iz Afganistana, Iraka, Libije, Eritreje, Somalije, a s kojima smo razgovarali u parkovima u blizini glavnog autobusnog kolodvora u Beogradu, glavnom gradu Srbije. Dodaju da ih Hrvatska ne zanima jer još uvijek nije dio Schengenskog prostora, dok im ulazak u Mađarsku praktično garantira produžetak putovanja bez graničnih prijelaza, sve do Austrije, Njemačke, Švedske i drugih razvijenijih zapadnih zemalja, koje su njihovo konačno odredište.

Do Beograda su stigli nakon golgote kroz koju su prošli na svome vrlo dugačkom putu od ratom zahvaćenih domicilnih država. U Srbiji odmah nakon dolaska kod vlasti izražavaju namjeru za azil, što im jamči 72 sata boravka u ovoj zemlji. Ta tri dana su im uglavnom dostatna da se dokopaju Mađarske, pa iz Beograda vrlo brzo sjedaju u autobuse koji ih voze ka pograničnim gradovima Kanjiži i Subotici. Kroz Srbiju ih je do sada prošlo na desetke i desetke tisuća, a samo u noći sa subote na nedjelju (22. na 23.8.) njih 7.000 je ušlo u ovu zemlju.

Cilj – sjeverozapad Europe

“Samohrana sam majka, ostala sam bez posla, ali donijela sam im što sam mogla, jer ako ja pomognem njima, valjda će neko pomoći i meni, tako mislim”, kaže jedna srednjovječna žena koja je izbjeglicama donijela punu veliku vrećicu različitih slatkiša. Ona je samo jedna od Beograđana koji iskreno pomažu ovim nevoljnicima. Izbjeglice nerado pričaju o tome, ali vele da su imale i loših iskustava u Srbiji, poput onih kada su ih pljačkali ili kada su ih lažni policajci reketirali. Kažu da su u Srbiji ljudi bolje raspoloženi prema izbjeglicama negoli drugdje, ali svoju perspektivu vide u zapadnoeuropskim državama. Ne žele se predstaviti, jer ih je strah od odmazde prema članovima obitelji koji su ostali u njihovim državama. Odlučni su da se dokopaju boljeg života kakav su, tvrde, imali prije nego su im se države počele krvavo raspadati. “Ne, Hrvatska nas ne zanima jer nas i tamo čekaju nove granice prema Europi”, ponavljaju ovi ljudi po kojima se vidi da su uglavnom nekada bili pripadnici srednje klase u svojim državama.

U nuždi prema Hrvatskoj

S druge strane, Radoš Đurović, direktor beogradskog Centra za zaštitu i pomoć tražiteljima azila, kaže za Deutsche Welle da ne treba isključiti ni mogućnost da mađarska žičano-bodljikava ograda natjera izbjeglice da se dulje zadržavaju u Srbiji, ali i da promijene svoju trasu prema Hrvatskoj. “Podizanje mađarskog zida će usporiti te ljude i zadržat će ih dulje u Srbiji, ali migracije su nezaustavljive. Pokušavat će probiti zid, prijeći ga, preskočiti... Kopat će se kanali ispod zida, porast će cijena krijumčarenja, dodatno će eskalirati ti problemi. Ali, zid ih neće zaustaviti, kao što ih nisu zaustavili ni grčki niti bugarski zidovi. A neki će pokušati krenuti prema Hrvatskoj i prema Rumunjskoj. Istini za volju, Hrvatska nije željena destinacija jer, za razliku od Mađarske, nije dio Schengenskog prostora. Ali, ako se put ka Mađarskoj pokaže bezizglednim, onda im nema druge - oni će okrenuti ka Hrvatskoj”, smatra Radoš Đurović.

“Meka” granica

On podsjeća da Srbija i Hrvatska na žalost imaju iskustva s izbjeglicama iz devedesetih godina prošloga stoljeća, te da zbog toga mogu reagirati na vrijeme u smislu pripremanja hitnog smještaja. “Ovo jest druga vrsta izbjeglica, jer dolaze iz drugog kulturnog i vjerskog okružja. Ali, oni su prije svega ljudi prema kojima trebamo graditi empatiju i osigurati im dostojanstven smještaj”, poručuje Đurović. Ukoliko ipak okrenu prema Hrvatskoj, izbjeglicama će biti puno teže "probiti se", s obzirom da je granica između Srbije i Hrvatske, koja je sva na području Vojvodine, uglavnom na rijeci Dunav, a velika većina “vodenih” graničnih prijelaza nalazi se na dunavskim mostovima. Prema procjenama stručnjaka, najranjivija je “zelena granica” između Hrvatske i Srbije, koja je ili nizinska ili blago brdovita pa se takvim predjelima nije teško kretati, a ima i dosta šume za skrivanje po potrebi.

Svježa sjećanja

Samo je nekoliko kopnenih prijelaza od kojih smo sve glavne obišli. Na graničnom prijelazu između Bačke Palanke i Iloka obavještavamo hrvatsku pograničnu policajku s kojom smo namjerom krenuli na put. “Pravimo reportažu o mogućnosti da će izbjeglice okrenuti ka Hrvatskoj”, kažemo joj. Ona nas, kao i većina i hrvatskih i srpskih pograničnih policajaca i carinika, radoznalo gleda i pita: “Mislite li da će stvarno okrenuti ovamo, k nama?” Od Iloka krećemo ka “kopnenim” graničnim prijelazima: Tovarnik-Šid pa otuda k najvećem prijelazu između Hrvatske i Srbije Bajakovo-Batrovci, a potom i prema graničnim prijelazima Sot-Principovac i Ilok 2. ”Neće valjda ovamo okrenuti”, opet nas pitaju pogranični dužnosnici, uvjereni da mi novinari znamo više negoli “običan svijet”. A običan svijet, i s hrvatske i sa srpske strane granice raspoložen je slično: začuđen je, zbunjen i donekle uplašen. “Čujem da će ih ovamo doći nekih 15 milijuna”, kaže stariji gospodin u jednoj lokalnoj gostionici u blizini Iloka. Najviše su zabrinuti da među izbjeglicama nema “terorista” i “fanatika Islamske države”. Inače, vele da razumiju užas koji ih je snašao, jer su i naša ratna sjećanja na devedesete godine prošloga stoljeća još i te kako svježa.

Rijeka neće prestati

Dojam našega dana na graničnim prijelazima između Hrvatske i Srbije bila je nezapamćena gužva na prijelazu Batrovci-Bajakovo, gdje se čekalo po četiri-pet sati na ulazak u Hrvatsku. To su, međutim, bili uglavnom “gastarbajteri” iz Turske koji su se vraćali sa svojih ljetnih odmora. Izbjeglice nismo sreli, niti jednog, što ne znači da ih u idućim danima ili mjesecima neće biti, jer ovaj val očito neće tek tako stati. A što je rješenje za ovaj problem? “Nema kraja dok se situacija u tim zemljama ne popravi i dok ne prestanu ratovi”, zaključuje Radoš Đurović.