Hrvatski ultrasi - od desničarenja do neshvaćenosti

Na hrvatske nogometne navijače u posljednje vrijeme je iznova generalno pala stigma naklonosti ekstremno desničarskim ideologijama. Neonacizmu i neofašizmu, konkretno, a povod je bilo nekoliko ispada ovog ljeta. Ne samo na tribinama. Tu su se ponajviše iskazali Dinamovi ultrasi Bad Blue Boys čija je nenajavljena posjeta Ateni početkom kolovoza označena i kao sukob s domaćim navijačima te navodno – radikalnim ljevičarima. Slijedila je jedna utakmica u Zagrebu na kojoj su fanovi novopečenog prvoligaša Rudeša istaknuli znakovlje poput notornog „88“ posvećenog Adolfu Hitleru.

No svemu tome u javnosti se pristupa izolirano, zanemarujući neke činjenice, poput one da tribine definitivno nisu rodno mjesto takvih zastranjenja, čak i kad tamo dolaze najviše do izražaja. Puno više je devijacija sličnog tipa posljednih desetljeća bilo u visokoj politici, kulturi, medijima. Osobito je etabliran pritom bio i ostao sentiment prema ustaštvu, domaćoj inačici fašizma i nacizma. Naposljetku, navijačke se skupine obično uzimaju zdravo za gotovo kao monolitne, jednoumne društvene tvorbe, pa se i najgora politička nagnuća olako pripisuju svim njihovim pripadnicima.

Crni vitezovi

Aleksandar Holiga, urednik i kolumnist rubrike Telesport na portalu Telegram, smatra da temi dotičnog znakovlja i simbolike među navijačima treba pristupati opreznije, bez generalizacija. „Takvi se simboli i ispadi već dugo mjestimično pojavljuju u raznim zemljama i u raznim kontekstima. Iako svaki takav čin neizbježno sa sobom nosi određeni politički značaj samim time jer je istaknut u javnosti, oni su najčešće na razini nekakve — jasno, infantilne, neukusne i neprimjerene, u najmanju ruku — provokacije“, rekao je Holiga za DW.

Ovaj dugogodišnji poznavatelj nogometne scene, suradnik Guardiana i kultnoga nogometnog magazina Four Four Two, upućuje na oprez kod etiketiranja čitavih grupa ljudi, najčešće mladih, kao zagovornika ideologija kakve navedeni simboli predstavljaju: „Navijače svake pojedine ekipe, pogotovo onih s masovnim sljedbeništvom, veže prije svega podrška toj ekipi, a sve ostalo je sekundarno i opcionalno. Navijačke skupine nisu homogene ni po svom političkom, a ni po bilo kojem drugom habitusu; one su presjek društva u kojem su nastale i održavaju njegovu patologiju na način koji možda nije reprezentativan, ali nije ni politički uvjetovan ili isključiv“, kaže Holiga.

„Nešto je drugo kad klubovi ili reprezentacije na sugestivan i neizravan način daju do znanja pojedincima s ekstremnim idejama da su dobrodošli“, dodaje naš sugovornik, podsjećajući na primjer NK Rudeša. „Taj klub je u svoj vizualni identitet ukomponirao nekakve crne vitezove, po stadionu postavio citate Alojzija Stepinca, a na čelnom mjestu kluba ima Joea Šimunića, koji je ikona dijela ‘tvrdo’ nacionalističke populacije. Koga onda treba čuditi kad se među par desetaka njegovih navijača na tribinama nađe i neki nacistički ili srodan simbol“, retorički se pita Aleksandar Holiga.

Moralna panika

Kad je riječ o sociološkim fenomenima koji intrigiraju širu javnost, često se zaboravlja kako ih nije moguće razumijevati pojmovnim aparatom i sustavom vrijednosti prisutnom u tzv. mainstream društvu, upozorava Dino Vukušić, sociolog iz Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ i profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. „Stoga često dolazi do pojave moralne panike“, nastavlja on u razgovoru za DW, „i kreiranja iskrivljene medijske slike različitih društvenih pojava. A, na samom kraju, i do nerijetkih a priori osuda koje nemaju utemeljenje u sociološkoj analizi već u 'moralnim' vrijednostima većine i onih koji vijest u njihovo ime kreiraju.“

Vukušić, istraživač i analitičar navijačkih pokreta, između ostalog, poziva na sagledavanje fenomena nogometnih navijača u njegovoj sociološkoj punoći, kao što sam kaže. Jedino tako je moguće izbjeći pogrešan, krnji pristup od kojeg svi imaju samo štetu. „ Izlizana fraza kako nisu svi navijači huligani ne služi ničemu“, tvrdi on, „budući da gotovo niti u jednoj društvenoj grupi ne postoji razina homogenosti koja nam dopušta takvu generalizaciju. U skladu s tim, unutar onoga što šire društvo vidi kao navijače postoje različitosti koje odvajaju određene grupe pratitelja nogometa jedne od drugih.“

Konstitutivno nasilje

„Prvenstveno ovdje mislimo na 'najvatrenije' navijače, ultrase, odnosno navijače koje možemo sagledati kao supkulturnu grupu. Već sama činjenica da ovu grupu smatramo supkulturnom dovodi nas do situacije u kojoj postupke i ponašanje pripadnika ove supkulture moramo analizirati kroz razumijevanje obrazaca ponašanja i sustava vrijednosti prisutnih u toj grupi“, rekao nam je Vukušić.

Kada je riječ o najkontroverznijem momentu u ponašanju navijača u Hrvatskoj - nasilju i posezinjem za neonacističkim ili fašističkih simbolima - Vukušić naglašava da se tu često radi o konformizmu unutar kojega se mladi ljudi priklanjaju onome što grupa radi, uzvikuje ili ističe na tribini.

Također, nerijetko se radi o „provokaciji“ prema dominantnoj kulturi i institucionaliziranim normama, čime grupa pokazuje autonomiju i jača unutargrupnu koheziju. „Neupitno je da unutar navijačkih grupa postoje pojedinci koji baštine neonacizam kao svjetonazor, ali ideja o konstruiranju koherentne političke opcije s takvim predznakom nije ono čemu djelovanje navijačke grupe teži“, kaže Vukušić.

No, on također ističe da su najveće skupine u Hrvatskoj, a i u regiji, dominantno „desno“ orijentirane. Taj put može se pratiti još od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća, preko rata 90-ih i poraća, te konačno sadašnjosti. „Ono što je važno znati je da grupa, primjerice BBB“, drži ovaj zagrebački sociolog, „kao jedan od konstitutivnih elemenata vlastitog identiteta vidi patriotizam, nerijetko i radikalni nacionalizam, a ta konstrukcija je često bazirana na proživljenom iskustvu te grupe i njenih pripadnika. Budući da na tribinama dolazi do smjena generacija, oni mlađi internaliziraju identitetske obrasce naslijeđene od starijih generacija.“

Furanje imidža

Nasilje je pak sastavni dio tog svijeta: ono u kojem sudjeluju navijačke skupine pripadnici grupe vide kao „dokazivanje“ jačine grupe, pobjede nad rivalima i sl. Vukušić dodaje kako ne postoji način, sociološki ili bilo koji drugi, koji može opravdati nasilje, ali ono što je sociološki važno razumjeti je da je nasilje u navijačkom svijetu, iako brutalno, strukturirano nekim „pravilima“ koje pripadnici grupe također internaliziraju kroz svoj „navijački put“. Kao ilustraciju navodi da se npr. upotreba noževa na hrvatskoj sceni smatra neprihvatljivom.

Također, napominje da ne postoje slučajevi u kojima će jezgra navijačke grupe napadati „obične“ navijače drugog kluba, već će tražiti „al pari“ protivnike koji također taj sukob žele, itd. „Svijet ultras supkulture je obilježen mačizmom i reputacijskim menadžmentom, odnosno 'furanjem' imidža koji seže od nasilja do specifičnih stadionskih rituala, te fascinira javnost upravo zbog svoje zatvorenosti za one koji nisu dio tog svijeta“, zaključuje Vukušić.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu