Hrvatski Srbi u potrazi za "izgubljenim identitetom"

„U područjima velikih gradova moramo zaustaviti proces asimilacije, jačati identitetske karakteristike, osjećaj sigurnosti i osjećaj pripadnosti među Srbima u Hrvatskoj.“ Tako je prije nekoliko dana položaj hrvatskih Srba, napose onih koji žive u većim ili manjim gradovima, oslikao jedan od čelnika srpske zajednice i SDSS-ov (Samostalna demokratska srpska stranka) saborski zastupnik Milorad Pupovac.

I on, kao i čelnici ostalih srpskih udruga, priznat će međutim kako je 90 posto njihovih aktivnosti usmjereno na prevladavanju „posljedica ratnih naplavina“. Ili kako je to precizirao Saša Milošević, zamjenik predsjednika Srpskog narodnog vijeća (SNV), „ako se ne bavimo deložiranima, bavimo se nestalima, ako se ne bavimo tim pitanjem onda rješavamo državljanstva“.

Stanovi, posao, identitet

Milošević ipak ističe tri glavna problema urbanih Srba. Prvi je stambeno zbrinjavanje, osobito izraženo u Osijeku, Zagrebu, Rijeci, Splitu i Puli. Drugi je problem diskriminacija u zapošljavanju jer, kazao je Milošević, „dolaze nam mladi, fakultetski obrazovani ljudi koji se kandidiraju za poslove u državnim i javnim službama ali ni nakon slanja desetaka molbi ne mogu dobiti posao“. Na podsjećanje kako ni mladi, visokoobrazovani Hrvati ne mogu do posla, Milošević uzvraća da je cijeli niz postupaka koji ukazuju na diskriminaciju – „nekada je to otvorena riječ, nekada je to malo prikriveni postupak ali na kraju je rezultat isti“. U prilog tezi kako se provodi diskriminacija pri zapošljavanju hrvatskih Srba, Milošević navodi i statističke podatke. „Ionako mizeran postotak hrvatskih Srba, zastupljen u državnim službama, opada u zadnjih nekoliko godina, pa su Srbi i desetak puta podzastupljeni nego što ih ima u stanovništvu.“ SNV je, podsjetimo, višekratno upozoravao na nedovoljnu provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kojim se predviđa pozitivna diskriminacija pri zapošljavanju u policiji, sudstvu, državnoj administraciji itd., kao jedne od mjera zaštite manjina.

Za razliku od zamjenika predsjednika SNV-a Tomislav Klauški, komentator portala Index, kroz razgovor sa svojim prijateljima srpske nacionalnosti došao je do zaključka kako su oni svjesni da danas posao više gube zbog ekonomske recesije, nego zbog nacionalne pripadnosti. „Dok se prije 10-15 godina posao gubio zbog nacionalnosti, danas su i Hrvati i Srbi jednako na udaru zbog krize“, kaže Klauški. Ističe, međutim, kako sama riječ Srbin i dalje služi kao psovka. „Tako su bivšem Dinamovom igraču, a današnjem nogometašu njemačkog HSV-a godinama vikali Milane (Badelj, op.a.) Srbine.“ Klauški navodi da se urbani Srbi manje suočavaju s takvim uvredama jer se naprosto mogu izgubiti u masi gradskog stanovništva.

U gradovima nema "čuvanja običaja"

Treći problem s kojim se suočavaju urbani Srbi je, suglasni su svi sugovornici DW-a, obrazovanje, kultura ali i medijska slika o hrvatskim Srbima. „U hrvatskoj kulturi je zanemaren doprinos Srba u svim sferama“, ističe Milošević. Profesorica engleskog jezika Dragana Bolješić smatra kako bi o doprinosu etničkih Srba u hrvatskoj znanosti i kulturi trebalo educirati svu školsku djecu, a ne „tek onu koja se prijave za ljetni kamp namijenjen učenju srpske kulture i pisma“. Profesorica Bolješić, koja se angažirala u edukacijama djece za tolerantniji odnos prema drugima i drukčijima, ističe kako bi valjalo razmisliti da se barem kroz svjetsku književnost djecu uči o npr. književnicima iz regije a koji su ostavili veliki pečat i na hrvatski kulturni krug. „To bi doprinijelo da se uči i poštuju različitosti, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji i u svijetu. A to je i tendencija u cijelom svijetu“, kaže Bolješić. I dodaje da iako su Josipović i Tadić „dobili nagrade za toleranciju, to još ne živi na tlu, među ljudima“.

Srbi su početkom 90-ih bili iznimno dobro integrirani u hrvatsko društvo i dijelili su kulturni identitet s Hrvatima, pa nisu imali potrebu za nekom dodatnom nacionalnom identifikacijom. Sada se potiče osnivanje vlastitih kulturnih institucija, ali i identiteta. „Za razliku od manjih sredina gdje je jak tradicionalni element i očuvanje običaja i govora, u gradovima sve je to izgubljeno“, naglašava profesorica Bolješić.

Pravnici i liječnici skrivaju srpski identitet

Milošević i Klauški ističu kako se iznova probudio govor mržnje na stadionima, ali i u medijima. Skandiranja poput „Ubij, ubij Srbina!“ ili trpanja svih Srba u isti koš, što se događa s početkom haških procesa npr. Goranu Hadžiću zbog zločina u Vukovaru, dovodi do straha kod urbanih Srba i tjera ih u dodatnu mimikriju. Aktivistica Nada Radović ističe kako mnogi hrvatski Srbi, npr. „ugledni pravnici ili liječnici u Karlovcu, ni na koji način ne žele da ih se povezuje sa srpskom zajednicom jer strahuju kako će na njih gledati većinsko stanovništvo“. Hrvatski Srbi ne žele se pojavljivati ni u nekoj od etničkih kulturnih institucija, a „pomoć će potražiti tek ako su na rubu socijalne izdržljivosti ili kad traže pomoć oko zapošljavanja, kaže Radović. Ona osobno nije imala problema zbog svog nacionalnog podrijetla, ali razumije „kada roditelji djecu upisuju na katolički vjeronauk jer strahuju da će u protivnom biti izloženi ismijavanju i nasilju“. I profesorica Bolješić i potpredsjednik SNV-a Milošević su roditelji čija djeca nisu išla na katolički vjeronauk, ali na sreću njihova djeca nisu zbog toga imala poteškoća u školi.

Radović kaže kako njoj osobno smeta što se o Srbima u medijima gotovo uvijek govori crno, odnosno iz perspektive rata. Ističe kako urbani Srbi nisu spremni na njegovanje nekog svog identiteta kojega, uostalom, tek treba izgraditi. „Sada kada je toliko briga i problema, teško će se raditi i na tom pitanju“, mišljenja je Radović.

Srbi kao "smokvin list"

Nedavna polemika između predsjednika Ive Josipovića i prvog čovjeka SNV-a Milorada Pupovca za Klauškog predstavlja tek Jospovićev pokušaj da privatne probleme oko ZAMP-a (Zaštite autorskih muzičkih prava) prikrije otvaranjem teme o političkoj predstavljenosti hrvatskih Srba. Predsjednik je prozvao Pupovca da je „za Srbe učinio vrlo malo, a za sebe iznimno puno", promovirao je Pupovčeva protivnika Veljka Džakulu u lojalnog Srbina, što je za Klauškog sve pokazatelj da je „trenutno veći sukob unutar srpske zajednice, nego što su izloženi napadima većinske, hrvatske zajednice“.

Kada se hrvatski Srbi suoče sa svim tim stvarnim i izmišljenim problemima, mnogi će zaključiti kako nije ni lako ni jednostavno biti Srbin u Hrvatskoj, zaključuje Milošević. To je i razlog, suglasnici su naši sugovornici, što se mnogi urbani Srbi ne žele etnički izjasniti. Jer, podsjetimo, prema popisima stanovništva iz 1991. i 2001. nestalo je 400 tisuća Srba, odnosno od prijeratnih 600 tisuća etnički se deklariralo njih 200 tisuća. Prema procjenama srpskih organizacija toliki broj ljudi nije napustio Hrvatsku nego je oko 100 tisuća promijenilo ime ili etničku pripadnost jer je “ugodnije i lakše biti nešto drugo a ne Srbin“.