Hrvatski sustav zaštite od medijskog požara

Dostupnost informacija od javnog interesa u Hrvatskoj nije baš na najboljem glasu. Kroz protekle dvije godine i Deutsche Welle se zatekao u nezavidnoj poziciji da ponovno izbliza iskusi razmjere te činjenice. Točnije, dvije godine i gotovo tri mjeseca, a otkako je naprasno prekinuta naša kratka dopisna komunikacija s javnim poduzećem Odašiljači i veze (OiV). Prepiska je zapela uslijed novinarskog raspitivanja oko jedne naoko bezazlene informacije. No zatim su naša uporna nastojanja da svladamo tu neprihvatljivu blokadu potrajala sve do kraja lipnja ove godine.

Nažalost, pokazalo se da je riječ o takoreći nemogućoj misiji, što upućuje na pretpostavku da ni sporna tema nije bila posve beznačajna. Sve je počelo člankom u kojem smo, proljeća 2018. godine, predstavili novi protupožarni sustav na hrvatskom priobalju. Sustav je baziran na mreži kamera i kompjutorskoj obradi podataka, te povezanosti svih važnijih aktera zaštite od požara, a tehničku pripremu odradio je upravo OiV. Ipak, zanimalo nas je – u tom času isključivo usputno – i tko je bio dobavljač tj. posrednik u nabavci odabranih kamera jednog švedskog proizvođača. Dotad susretljiv nadležni personal OiV-a, međutim, bez ikakvog je objašnjenja prestao odgovarati na elektroničku poštu DW-a.

Uslijedio je niz pravnih koraka poduzetih u ime ovog medija i prava javnosti na istinu u općem interesu. Osvrt na te radnje skratit ćemo do gole osnove, koliko da se omogući uvid u suštinu slučaja. Najprije smo posredstvom javnog Povjerenika za informiranje (PZI) uputili OiV-u Zahtjev za pristup informacijama, te zatražili preslike dokumentacije o izabranom dobavljaču iz samog predmeta. Nekoliko mjeseci kasnije morali smo uložiti i tzv. Žalbu zbog šutnje uprave OiV-a. Uskoro smo dobili odgovor – bez dokumentacije, doduše - da je dobavljač bila domaća privatna tvrtka King ICT.

Visoki upravni sud RH - oglušio

Ovdje treba uočiti i da se radi o bivšem poduzeću donedavnog ministra obrane RH Damira Krstičevića, a s kojim se King ICT i dalje u medijima dovodi u neizravnu (su)vlasničku vezu. Na to smo posumnjali da pretjerana diskrecija OiV-a oko tog predmeta nipošto nije bila slučajna. Pritom OiV čak nije bio zakonski ni dužan raspisati javni natječaj za nabavku kamera u poslu vrijednom oko 20 milijuna kuna. No tome javnom poduzeću ranije česte indicije o državnim pogodovanjima King ICT-u zacijelo nisu predstavljale jako ugodnu perspektivu. Potom smo naš zahtjev proširili na traženje uvida u dokumentaciju o svim kandidatima u dva natječajna kruga.

S istekom godine bili smo prinuđeni uložiti još dvije žalbe, jer nam OiV nije poslao ni dokumente o izabranom dobavljaču, kao ni one dodatno zatražene, o ostalim kandidatima. Početkom 2019. primili smo dvije odbijenice OiV-a, pa smo ubrzo na njih uložili nove žalbe. Do gotovo samog kraja te godine čekali smo uzalud, bez obzira na požurnice PZI-ju za rješavanje žalbi. Konačno su riješene, i to u korist DW-a, ali OiV na ta rješenja podnosi tužbu pred Visokim upravnim sudom (VUS). Novo poglavlje ovog iscrpljujućeg natezanja s institucijama uvodi nas dakle već u 2020. godinu.

Reagirali smo molbom – dvaput upućivanom - rečenom sudu da nas uvede u proces kao zainteresiranu stranu. Nismo dobili odgovor niti poslije više telefonskih poziva u kojima smo upozoravali na dostavljene molbe. Par mjeseci zatim, saznat ćemo da je VUS odlučio u korist rješenja PZI-ja, ali nalažući da se DW-u mora omogućiti uvid samo u ponuđene cijene svih natječajnih kandidata za nabavku kamera, ne i njihova imena. Time je u biti prihvaćena teza OiV-a da je u dotičnom nadmetanju važnija zaštita poslovne tajne, negoli upoznavanje javnosti s inače – sad možemo ocijeniti - netransparentnim poslovanjem neke državne firme.

Ustaljena pogodovanja na štetu javnog interesa

Puki iznosi ponuđenih cijena ne znače nam u ovom slučaju baš ništa, naravno. Tome valja pribrojiti odluku OiV-a da nam ne ustupi ni okljaštrenu dokumentaciju, nego pozove dopisnika DW-a na razgled u prostoru poduzeća. Ponuda tvrtke King ICT bila je u drugom krugu navodno malo povoljnija od konkurentskih, ali to smo mogli i sami pretpostaviti još prije dvije godine. Ono što i dalje ne možemo ustvrditi jest vjerodostojnost natječaja. Ne zna se jesu li konkurenti bili tamo isključivo formalno, radi dojma o korektnosti postupka. Također, ne zna se npr. je li netko od njih oštećen, a u korist King ICT-a.

Da se VUS udostojio i DW uključiti u razmatranje svih okolnosti, rado bismo tamo kazali da nas više zanimaju imena kandidata, nego apstraktne brojke bez ikakve daljnje poveznice. Time svakako ne bi bila ugrožena pozicija OiV-a na tržištu, kao ni bilo kojeg od poduzeća na natječaju. S druge strane, elementarni interes javnosti bio bi uzet u obzir kao relevantan, dok je ovako grubo zapostavljen. I to više nema veze toliko s Damirom Krstičevićem ili bilo kojim konkretnim imenom, nego podsjeća na već ustaljeno državno pogodovanje interesu privatnog ili stranačkog biznisa naspram općeg dobra.

Dugotrajna opstrukcija medija koji nastoji propitati takvu praksu uspješno je privedena kraju. I, ako ništa, u mogućnosti smo barem da konstatiramo kako protujavni sustav obrane od medijske pažnje u RH funkcionira očito jako pouzdano. PZI je tu instaliran kao neka vrsta tampona, jer više od toga uz ovakve niske ovlasti ne može biti ni uz najbolju volju njegova osoblja. Sud je pak iskorišten kao posljednja brana od nametljive žurnalističke radoznalosti. Ostaje nam poželjeti da i protupožarni sustav s kamerama bude makar približno djelotvoran, pa šta košta da košta.