I kod pushbackova „riba smrdi od glave“

Slučajeva grubog kršenja prava migranata koji pokušavaju ući u EU ima upravo bezbroj: prošlog svibnja su odvjetnici organizacija za ljudska prava i tužile europsku agenciju za zaštitu zajedničkih granica Frontex pred Europskim sudom temeljem konkretnog slučaja u Grčkoj. Jedna žena iz Burundija i mladić iz Konga su s drugim migrantima dospjeli na otok Lesbos. Tamo ih je opljačkala grčka obalna straža, pretukla i poslala nazad na more u splavi za spašavanje. Optužba glasi da je Frontex ne samo pustio Grčku počiniti takvo flagrantno kršenje ljudskih prava, nego je čak pružio podršku.

Zastupnicima ljudskih prava zato je bio i više nego krajnji čas da šef Frontexa, Fabrice Leggeri odstupi s dužnosti. Od kako je stupio na dužnost 2015., ta je služba postala pravi gigant: ove godine bi trebala brojati oko 10.000 suradnika, a njen proračun je tri četvrtine milijardi eura. Ali način kako se ona skrbi za zajedničku granicu Europske unije se uvijek iznova pokazao kao više nego upitan.

Nisu sami, ali jesu i znali i pomagali

I izvješća medija ima mnoštvo: kako u Egejskom moru zapravo Frontex javlja grčkoj obalnoj straži o dolasku plovila s migrantima i kako onda pušta da se ti migranti sile da se na splavima opet upute nazad na otvoreno more. To potvrđuju humanitarne organizacije i na drugim dijelovima granice: njemački brod Sea Watch je bio svjedokom kako je čamac sa šezdesetak migranata već stigao u teritorijalne vode Malte, ali je vraćen prema Libiji gdje ga je pak libijska straža vratila na obalu. Dvanaest osoba je pritom poginulo, ostali su smješteni u izbjegličke logore u Libiji u kojima je stanje i više nego katastrofalno.

To je konstatirao i povjerenik za izbjeglice Ujedinjenih naroda Filippo Grande: njegova služba je Europskom parlamentu predala dokaze o 560 takva slučaja – u samo godinu i pol. No snage Frontexa dobro paze da ih se ne uhvati u takvim rabotama, makar je jasno da su policijske snage zemalja članica možda čak i upućene da tako postupaju. Utoliko je EP tek mogao konstatirati kako ne postoji „jasnih dokaza o direktnom provođenju pushbacka ili kolektivnog odbijanja prihvata od službenika Frontexa“. Ali ta europska agencija je svakako odgovorna jer je neosporno imala „dokaze o temeljnim kršenjima zakona službenika članica Unije s kojima je zajedno provodila operacije i te optužbe nije istraživala niti brzo, niti temeljito.“

Odgovornost ide čak još više...

Protiv Frontexa i njihovog šefa Leggerija već dugo rogobori čitav niz eurozastupnika kao na primjer Tineke Strik iz nizozemskih Zelenih: "Protiv njega ništa niste mogli učiniti, postajao je sve arogantniji i samo se još pozivao na njegovu zadaću štititi granice Unije.“ A potpuno je jasno da je „blagoslov“ – ili čak naputak dobio s još višeg mjesta, Vijeća i Europske komisije koja je i u Nadzornom odboru Frontexa.

Zato i socijaldemokratska eurozastupnica Brigitt Sippel misli kako „riba smrdi od glave" i kako bi ostavka Leggerija trebala biti tek prvi korak. Godinama se nisu istraživala izvješća o pushbackovima i drugim kriminalnim radnjama, a Europska komisija je tek puštala da prolazi vrijeme. U najmanju ruku se može reći kako je Leggeri loše upravljao tom agencijom, ozbiljno ugrozio njen ugled, ali i posve očito lagao i govorio neistinu Europskom parlamentu.

Angažirane eurozastupnice, baš kao i čitav niz organizacija za zaštitu ljudskih prava traže korjenitu reformu Frontexa, uvođenje neovisnog tijela koji bi nadzirao moguća kršenja ljudskih prava i više utjecaja Europskog parlamenta na rad te agencije. No on je zapravo veoma ograničen: nasljednik ili nasljednica Frontexa će se morati predstaviti eurozastupnicima i Parlament može savjetovati, tko da bude izabran. Ali konačnu odluku i u tome ima Europska komisija i predsjednici država ili vlada Europske unije. A oni će i nasljedniku reći, što mu je činiti i kako to treba postići.