I minska polja ulaze u Europsku uniju

Prema službenim podacima, čak je 12 od 21 hrvatske županije zagađeno minama. To je posljedica Domovinskog rata koji je iza sebe ostavio čak 90 tisuća mina, rasutih, pretežno bez ucrtanih planova, u područjima intenzivnog ratovanja tijekom devedesetih godina. 96 gradova i općina tako izravno osjećaju posljedice rata koji i danas koči njihov razvoj.  Broj poginulih od 1998. godine do danas je premašio 500.

Još mnogo nejasnoća

Iako će mnogi reći da je postupak razminiranja prespor, iz prošle, 2012. godine osnovanog vladinog Ureda za razminiranje poručuju da Hrvatska ima svjetske rezultate te da su hrvatsko znanje i tehnologija u tom području globalno traženi. No situacija je daleko od idealne, počevši od neusuglašenih podataka o samim površinama.

Kako je za Deutsche Welle objasnila ravnateljica Ureda Dijana Pleština, procjene i metode izračuna su se s mijenjale od vremena kada se tvrdilo da je u Hrvatskoj minski sumnjivo čak 14 500 kvadratnih kilometara.  „Mislim da je realno stanje na početku bilo oko 2.500 četvornih kilometara, a Hrvatska je od tada u razminiranje uložila više od 3,8 milijardi kuna“, priča naša sugovornica. Za dovršetak posla treba osigurati još 4 milijarde.

Pri tome je Hrvatska posebna u svijetu jer najveći dio sredstava, oko 60%, za razminiranje dolazi iz proračuna. „Svojevremeno su se koristili i jako jeftini krediti Svjetske banke, dolazio je i američki novac u obliku donacija. U razminiranja su ulagala i javna poduzeća. Tako da iz Hrvatske dolazi 87% tog novca“. Uz to, pribavljen je i dio novca iz pretpristupnih fondova Europske unije, a na redu je i korištenje strukturnih fondova.

HCR ovlašten za - previše

Ured za razminiranje je, osim što djeluje protuminski zagovarački lokalno i globalno, prati i rad Hrvatskog centra za razminiranje (HCR), državne ustanove koja se bavi nizom djelatnosti. Jer, njegov zadatak seže od prvog detektiranja minski sumnjivog područja, preko raspisivanja natječaja i odabira tvrtki koje će obaviti razminiranje do konačnog izdavanja certifikata koji jamči da je teren očišćen od mina.

I sama ravnateljica Pleština u dijelu poslova koje obavlja HCR vidi nekoliko nelogičnosti od kojih je najveća ona da se radi o ustanovi koja radi sve i sama sebe pri tome nadzire. „Samo nadgledanje razminiranja, označavanje i vođenje natječaja je ogroman posao i sasvim je logično da to HCR radi“, objašnjava. 

Ipak, HCR je i osnivač tvrtke „Mungos razminiranje“ koja, žale se privatne tvrtke, ima povlašteni položaj pri dobivanju poslova razminiranja. „Bila sam protiv toga da Mungos ulazi u sastav HCR-a u čijem sam Savjetu tada bila. Vidjela sam problem u tome da imamo 80 ljudi koji rade na proračunu, a izvan toga postoji tržišni sustav i tvrtke koje se bore za opstanak“, komentira nam ovu situaciju Pleština.

Jedini izbor - biti opasno jeftin

A tržišna utakmica, očekivano, ruši cijenu razminiranja i uvjete rada za same pirotehničare pa doznajemo da razminiranje kvadratnog metra u Hrvatskoj, prema podacima Ureda, košta iznimno od 3,5 pa sve do 9 kuna. „Još prije deset godina sam tražila da se utvrdi donji prag cijene razminiranja“, objašnjava ravnateljica. Kaže, niske cijene osim što štete pirotehničarima, postaju i alat za eliminaciju konkurencije na tržištu. „Kao i u trgovini. Ideš ispod cijene, konkurencija propadne, a na kraju ti kontroliraš tržište. Bilo je tu dosta prljavih igara nekih poslodavaca.“

Pirotehničari Stjepan Tadić i Tomislav Ledić obojica rade u privatnim tvrtkama za razminiranje. Ujedno su i sindikalno aktivni. Obojica su glavni sindikalni povjerenici; prvi Sindikata humanitarnog razminiranja, a drugi Novog sindikata.

Objašnjavaju, u ovom trenutku postoji 640 ovlasti za pirotehničare. „Naše radno vrijeme je pet sati dnevno. To je isključivo terenski rad. Radimo uglavnom uz linije razgraničenja na kojima se ratovalo“, priča Tadić. Riječ je o poslu koji se obavlja tamo gdje tvrtka dobije posao pa njeni radnici ne ostaju na istom terenu duže od mjesec dana. Nakon obavljenog posla odlaze na drugu lokaciju, možda na drugom kraju Hrvatske.

„To je ljepši dio našeg posla. No svaki naš odlazak od kuće može biti posljednji oproštaj s obitelji. Naš posao ne trpi pogreške.“

Najveća želja im je redovna plaća

Prema prošlogodišnjim statistikama, kaže Ledić, većina pirotehničara prima plaću između 5,5 i 6 tisuća kuna. „Neka svatko procjeni, je li to dovoljno za takav posao“, dodaje. Pri tome su pirotehničari većinom bivši branitelji koji su se nakon rata pronašli u tom poslu. „Većina nas je imala uvjete za mirovinu, ali mi želimo raditi i ponosimo se time.“

Pirotehničari tvrde da nikada nije bilo lošije; ne znaju hoće li imati posla i hoće li biti plaćeni za obavljeni rad. „Uzrok takvog stanja je sistem dobivanja posla. Da bi tvrtka dobila posao, mora ponuditi cijenu nižu od one koja bi osigurala pravilno poslovanje i sigurnost pirotehničara. Mogu birati biti bez posla ili ići ispod sigurne cijene“, kaže Ledić i dodaje da obim posla koji se stavlja na natječaje nije dovoljan da svi rade punim kapacitetima.

S takvim cijenama poslodavci svjesno ulaze u kredite kako bi isplatili plaće, no ni to ne može trajati. „Trenutno više od pola tvrtki nemaju redovna primanja. Čak bi na prste jedne ruke mogli nabrojati one koje su ispravne u davanjima i koje poštuju datum isplate plaće i terenskog dodatka“. Uz to, nemaju kolektivnog ugovora koji bi ih štitio. Pirotehničari nadu vide u novom Zakonu o razminiranju u čijoj bi izradi trebali sudjelovati i sindikati, ali i u novom ravnatelju HCR-a uz čiju bi pomoć mogli na općoj razini riješiti probleme s kojima se suočavaju.

„Kašnjenje plaća izravno utječe na obavljanje našeg posla. Kada vam nekoliko mjeseci kasne primanja, negdje u podsvijesti se pitate, hoće li vam obitelj imati što jesti i hoćete li moći platiti račune. A mi moramo biti koncentrirani isključivo na ono što radimo“, kaže Tadić. Koliko je odgovoran taj posao govori i podatak da svaki pirotehničar 10 godina kazneno odgovara za teren koji je očistio od mina.

Ubiranje novca preko leđa pirotehničara

Situaciju dobro opisuje podatak da se danas razminiranjem bavi 36 tvrtki. Od 1996. su kroz Hrvatsku prošle 52 tvrtke koje su se ugasile nakon nekoliko mjeseci ili godina. Ledić misli da je 90 posto njih došlo samo na brzinu „uzeti novce“, pri čemu su zakinuli pirotehničare za barem tri plaće, a državu za porez. „Imamo slučaj da je ista osoba otvorila već treću tvrtku s istim ljudima, ostavljajući dugove u prethodne dvije. I još uvijek radi i posluje“.

Iako ne postoje točni podaci, procjenjuje se da je na minskim poljima živote ostavilo oko 60 pirotehničara, dok se broj stradavanja popeo na 204 pri čemu su mnogi ostali invalidi, neki u potpunosti, priča Tadić.  Sindikalci su zadovoljni činjenicom da u takvim situacijama država pokazuje brigu; pirotehničar koji stradao na poslu ima sva prava kao da je stradao u ratu, ima status ratnog vojnog invalida i osiguranu mirovinu. Ako se dogodi najgore, njegova obitelj stječe sva prava kao da je poginuo u ratu. Država je pirotehničarima osigurala i beneficirani radni staž, što znači da im se na godinu staža dodaje još pola godine.

No što kada Hrvatska bude očišćena od mina? Što će se dogoditi s pirotehničarima? Oni mlađi će morati obaviti prekvalifikaciju i pronaći posao. Velik dio starijih već sada, obzirom da su branitelji, imaju uvjete za mirovinu. „Nećemo više biti u stanju raditi. Nakon 10 godina vojske i 15 godina razminiranja, nećemo baš biti za neki posao“, zaključuju naši sugovornici i dodaju da će se stvari ipak morati promijeniti, želi li Hrvatska do 2019. godine  zaista biti zemlja bez mina.