I riba ulovljena u mrežu Brexita

Četiri je sata ujutro u luci Boulognea. Još je mrak, brije vjetar i sipi kiša. Upravo je stigla ribarica Tigar III. na kojoj radi već treći naraštaj obitelji Sagot. Tovar se odmah iskrcava: otac Jean-Pierre upravlja dizalicom, sin Sebastien tovari zelene kašete koje su naslagane u utrobi brodice. Na molu već čeka viljuškar koji će ulov odvesti u golemu hladnjaču. Već u pet ujutro je dražba, a samo pola sata kasnije iz luke već kreću kamioni odnijeti mušterijama svježu ribu.

"Ja sam vlasnik i čekam da moj sin sve to preuzme. Sve sam to učinio za njega. Stvaramo to već 47 godina i na kraju će sve to pripasti njemu", kaže Jean-Pierre Sagot. Ali ako s Brexitom bude kao što se može očekivati, onda će biti komplicirano.

Jer Boulogne leži na samom kanalu - po lijepom vremenu se i vidi britanska obala. Naravno da i lovi ribu u Kanalu, deset mjeseci u godini. Uglavnom trlju i plosnatice. Do sad i po pravilima EU su ribari s obje strane mogli loviti ribu u čitavom području. Ali ako nakon Brexita njihov Tigar III. mora ostati samo u francuskim vodama jer će po sredini kanala teći nova granica Unije i Velike Britanije, onda to neće biti dobro - jer jednostavno neće biti dovoljno ribe. "Već sad je u La Mancheu previše ribarica", žali se Sagot. Jer tu na ulov ne dolaze samo Francuzi, nego i ribarice iz Belgije i Nizozemske.

Dolazi katastrofa

Usprkos svemu, obitelj Sagot si ne može zamisliti da će to značiti njihov kraj. Njihova brodica je stara samo dvije godine i mora još biti otplaćena. Sin Sebastien je spreman nastaviti obiteljsku tradiciju: prvi puta je otišao na ribu još dok mu je bilo pet godina, kaže nam. Još kao dječak je počeo raditi kao pravi ribar i ne može si zamisliti neku drugu budućnost. "Moj djed je svoju prvu brodicu nazvao Tigar I., ovo je naš treći brod." Ali naravno da je uznemiren zbog Brexita, makar se zajedno s ocem još nada da će se postići neki sporazum.

Tek je tovar ribe iskrcan, na mol dolazi sestra Sebastiena i donosi vrećice s objedom i suhu odjeću. Jer nema se vremena ostati na marendi na obali: već za pola sata ribarica opet kreće u Kanal na ribu.

Olivier Leprêtre je na čelu udruge ribara sjevera Francuske i nije optimističan: "Boulogne svakako mora dobiti neki međunarodni sporazum. Mi smo najveća ribarska luka u Francuskoj kroz koju prolazi 450 tisuća tona ribe. Od toga je 300 tisuća tona vlastitog ulova. Ovo je dio lanca: na početku su francuski ribari koji trebaju i dalje pristup britanskim vodama. Iza toga stoje trgovci i prerađivači ribe na obali." Ako dođe do "tvrdog" Brexita bez ikakvog sporazuma o ribarenju, "to bi bila katastrofa", kaže nam Leprêtre.

Veliki brodovi potpuno ovise o britanskom moru

Predsjednik udruge ribara nam objašnjava kako manje ribarice kao što je Tigar III., dakle do 25 metara dužine pretežito love u Kanalu - nekih 50 do 80% ribarica tamo kreće na ribu. Ali veliki ribarski brodovi praktično isključivo odlaze u britanske vode. I u luci iza brodice obitelji Sagot na iskrcaju stoji Cap Nord: od starosti je u jadnom stanju i upravo je stigao sa sjeverne obale Škotske gdje je lovio crni bakalar (pollachius virens, u Njemačkoj da bi se privukli kupci ga zovu Seelachs - makar je to manje vrijedna riba iz obitelji ugotica i s lososom nema nikakve veze - op.ur.)

Takvi veliki ribarski brodovi su i čitave tvornice za preradu: pod palubom se riba odmah filetira, zamrzava i pakuje u kutije. Tako sad u luci iz utrobe broda preko pokretne trake stižu već pakovanja spremna za isporuku.

Jedan od ribara s broda nam objašnjava: "Brod je star već 35 godina" i zapravo je već odavno trebao u rezalište. "Ali zbog Brexita se vlasnik nije htio upustiti u investiciju." Jer za taj brod bi 31. prosinac mogao značiti kraj: ako ne bude nekakvog sporazuma Londona i Bruxellesa, onda na snagu stupa pomorsko pravo gdje se i na sjeveru britanskih otoka prostire gospodarska zona široka 200 kilometara. To nam objašnjava i Olivier Leprêtre: ako ne bude sporazuma, to će za takve brodove "značiti trenutni bankrot."

I britanski ribari trebaju EU

Zagovornici Brexita u Velikoj Britaniji su naveliko isticali sudbinu britanskih ribara pod "jarmom" Europe - što je tek jedna u čitavom nizu laži. Jer i Leprêtre zna kako žive njegove britanske ribarske kolege i nitko nije rekao koliko je i njima važno i dalje prodavati ribu tu u Boulogneu. Jer europski potrošači dobro plaćaju za rakovice, listove i druge plosnatice koji dospiju u njihove mreže: 70% ulova britanskih ribara stiže na tržište Europske unije. Jer Britanci ne vole osobito te stanovnike mora, nego im je najdraži bakalar za njihov Fish and Chips. Tako i europski ribari radije prodaju ulovljen bakalar Britancima - dakle izgleda kao posao u kojem su i u EU zapravo svi na dobitku.

Gradonačelnik Boulogne sur Mer, Frederic Cuvillier ne vidi previše pameti i razuma u čitavoj raspravi, a to onda znači i crne dane koje čekaju njegov grad: s ribom je tamo povezano 5.000 radnih mjesta, a još ima obitelji koji žive od ribarstva u unutrašnjosti. Još je jedva koji tjedan do kraja prijelaznog razdoblja za izlazak Velike Britanije iz EU-a, a još uvijek nitko ne zna, što će biti: "To je uznemirujuće, ali još se uvijek moramo nadati kako će biti postignut sporazum. Moramo apelirati na razum!"

Cuvillier je bivši francuski ministar ribarstva i zna kako to izgleda u politici: "Ne možete 30 kilometara morske granice pretvoriti u nepremostivu prepreku. Obje strane trebaju kompromis" i, kako on misli; za obje strane bi bio najbolje "gladak sporazum" po kojem bi zapravo sve ostalo po starom. "Oni imaju ribu, mi imamo tržište s preko 400 milijuna potrošača." Prijatelji u Velikoj Britaniji imaju podjednako interesa da se dođe do dobrog rješenja, baš kao i Francuzi i svi ostali.

"Velika politika" s malo pameti

Ali isto tako zna kako je već odavno počela eskalacija i kako se samo sluša o nekakvom apstraktnom pojmu "nacionalnog suvereniteta": "Ja mogu razumjeti britansku poziciju", ali obje strane su već odavno i gospodarski i politički i kulturno partneri, a surađivalo se uvijek. Gradonačelnik jednostavno ne može vjerovati da će ta čitava zajednička povijest za samo nekoliko tjedana biti "bačena preko palube". Za svoj grad on jednostavno ne vidi nekakvu alternativu: tu svi žive od ribe i za ribu, od gastronomije pa do kulture i povijesti.

Ali takve priče - zapravo s obje strane Kanala ne zanimaju "velike" političare kakav želi biti Boris Johnson. Upravo on je u svojoj kampanji stalno pričao o britanskim ribarima kojima se treba vratiti "potpun nadzor nad njihovim morem". Činjenica da britanski ribari uvelike prodaju svoju ribu u EU ga nije zanimala. Sve je bilo usredotočeno na stereotip Velike Britanije kao pomorske nacije i rado se fotografirao s ribom u ruci ili pored ribarskog broda - makar zapravo ribarstvo čini ravno 0,04% britanskog BDP-a. Ali simboli su u politici uvijek mnogo važniji od činjenica.

Nije baš mnogo drugačije niti u Francuskoj: tu se i Emmanuel Macron još ovog listopada zaklinjao kako ta zemlja neće pristati na nikakav sporazum s Velikom Britanijom u kojem bi se "žrtvovalo" francuske ribare. U Francuskoj dolaze i izbori 2022. i Macron si ne može priuštiti sjeverne, pretežito nerazvijene regije Francuske okrenuti protiv sebe.

A pregovori između Bruxellesa i Londona o ribarstvu prolaze slično kao i mnogo toga drugog: svaki prijedlog rješenja ona druga strana odmah odbije. Prijedlog EU-a je bio da europski ribari zadrže pravo ribolova u britanskim vodama, ali u nešto smanjenom obujmu - četiri petine od dosadašnjeg volumena. London je odmah rekao "ne". Britanci žele svake godine pregovarati o kvotama ili o prijelaznom razdoblju - a tu Bruxelles kaže "ne". 31. prosinac je sve bliže, ali još nitko nije dao prijedlog koji bi riješio ovu kvadratura kruga.