Igre oko Južnog toka

Korijen nesporazuma oko Južnog toka relativno je jednostavan: Europska unija ne želi da Gazprom u svojim rukama ima "i juhu i žlicu", pa da dijeli kako mu je volja. Prema zakonima EU-a, jedna pravno osoba ne može istovremeno biti vlasnik plinovoda i jedini isporučitelj koji određuje cijene. Odgovor Rusije ne zvuči ništa manje logično – ono što mi plaćamo i gradimo, naše je i samo naše, pa ćemo tuda provoditi naš plin i zarađivati novac. Ako treba prognozirati ishod nove energetske svađe na liniji Bruxelles-Moskva, najrealnije djeluje da će se nešto već dogovoriti – možda već u siječnju kada pregovarači EU-a u ime sedam država kroz koje prolazi Južni tok trebaju s Rusima utvrditi kako da i vuci budu siti i ovce na broju. Jer moderni plinovod je u interesu svih. Osim Ukrajine, naravno, jer bi ona izgubila ekskluzivnu poziciju najvećeg tranzitnog puta za ruski plin.

Autocesta i cestarina

„Plinovod mora funkcionirati kao autocesta – svatko je može koristiti ako plati cestarinu“, kaže za DW Marlene Holzner, glasnogovornica EU-ovog povjerenika za energiju. „U ugovorima koje je Gazprom sklopio s pojedinim državama tako nešto nije predviđeno, čitavi kapaciteti zadržani su samo za ovu rusku firmu.“ Problem je i što bi Gazprom potpuno jednostrano mogao određivati i cijene plina i njegovog tranzita, objašnjava za DW Antonio Hurtado, direktor Instituta za energiju pri Tehničkom sveučilištu u Dresdenu. „Za konkurentnost i mušterije je loše kada jedna firma posjeduje čitav lanac za proizvodnju i dostavljanje jednog proizvoda. Stoga Gazprom ne bi trebalo upravljati plinovodom koji gradi“, kaže ovaj stručnjak.

Ima i drugačijih mišljenja – „ako u Berlinu izgradite kuću, hoćete li dozvoliti da jednu trećinu koristi netko drugi?“, pita se Jelica Putniković, urednica Balkan-magazina. Ona podsjeća da je u slučaju Sjevernog toka Europska unija napravila izuzetak, a slično se najavljuje i za Prekojadranski plinovod. „Nema razloga da i kod Južnog toka ne bude napravljen pravni izuzetak tako da se Gazprom ne prinudi da otvori plinovod i za druge ponuđače plina“, kaže ona za DW. Putniković smatra da je odluka Europske komisije da dovodi u pitanje valjanost ugovora Gazproma i Bugarske, Srbije, Hrvatske, Grčke, Mađarske, Slovenije i Austrije motivirana politički, i da, nakon Ukrajine, predstavlja novu rundu u euroazijskom obaranju ruke Moskve i Bruxellesa.

U to je uvjeren i austrijski profesor Gerhard Mangott koji poteze EU-a oko Južnog toka naziva nelogičnim i zakašnjelim. „Zašto tek sada reagiraju? Apsurdno je objašnjenje da je EU tek nedavno dobio uvid u međudržavne sporazume s Rusijom“, kaže stručnjak sa Sveučilišta u Insbrucku za DW. On naglašava da se ovdje ne radi o dodatnim količinama plina koje bi Europu učinile potpuno ovisnom o ruskim energentima. „U pitanju je alternativni, moderniji plinovod koji neće imati smetnje u funkcioniranju. Znamo u kako je jadnom stanju ukrajinski plinovod. Zato, sa stajališta energetske sigurnosti Europe, ova odluka Europske komisije nema nikakvog smisla“, dodaje Mangott.

Briselski aduti

Potpisujući ugovore s Gazpromom države EU-a znale su da to i nije baš po europskom pravu, ali su se uzdale da će Bruxelles popustiti svoj kruti stav pred „normativnom snagom činjenica“ – da Južni tok koristi mnogim državama Europe, kaže Mangott. Međutim, Bruxelles za sada ne popušta iako je spreman za razgovore. Kako prenosi Marlene Holzner, ukoliko se ugovori s Gazpromom ne ispregovaraju iznova tako da budu u skladu s pravom EU-a, može se ići i do suda i drakonskih novčanih kazni za države EU-a koje su ugovore zaključile. Da se ne bi došlo dotle, postoje dva modela: „Prva opcija je da postoji nezavisno rukovodstvo plinovoda koje određuje tko će provesti koliko plina i koliko košta tranzit. U tom slučaju bi Gazprom ostao vlasnik mreže, ali ne bi imao utjecaj na svakodnevnu poslovnu politiku. Radikalnije rješenje je da Gazprom uopće ne bude vlasnik Južnog toka ili da njime uopće ne provodi svoj plin“, nabraja Marlene Holzner.

Antonio Hurtado vjeruje da će Rusija svakako pristati na nove pregovore, s obzirom da Bruxelles ima načina da spriječi provođenje ovakvih ugovora. „Naravno da bi bila šteta da se radovi obustave jer bi to izazvalo znatne financijske gubitke“, kaže on. Njegov kolega iz Insbrucka Mangott smatra da Gazpromu nisu atraktivna rješenja koja nudi Bruxelles – ako ne bude monopolist nad vlastitim plinovodom, Gazprom bi svakako ostao bez dijela kolača. „Rusija može poslati službeni zahtjev da se u slučaju Južnog toka napravi izuzetak od europskih pravila. Ali Moskva ne želi na taj način podrediti se briselskim zakonima i postati apsolutno ovisna o dobroj volji u Europskoj komisiji“, objašnjava Mangott. Bruxelles u rukama ima još jedan adut – za financiranje Južnog toka (ukupno oko 16 milijardi eura) Gazpromu trebaju krediti, a banke postaju vrlo škrte kada pravne osnove posla nisu razjašnjene, podsjećaju naši sugovornici.

Kako se vi dogovorite…

Još jedna tema za raspravu je, favorizira li Europska unija kočenjem Južnog toka (bez obzira je li to pravna ili politička odluka) zapravo Prekojadranski plinovod koji bi dopremao plin iz Kaspijske regije (vidi grafiku). Marlene Holzner iz Europske komisije priznaje da je taj plinovod prioritet jer „omogućuje pristup novim izvorima energenata“, ali demantira da se zbog toga koči Južni tok. Jelica Putniković podsjeća da bi Prekojadranski plinovod Europi donosio svega deset milijardi kubičnih metara plina godišnje (preostalih šest milijardi ostale bi u Turskoj) i da Azerbajdžan više od toga i ne može isporučiti. I, što je posebno zanimljivo za Srbiju, Prekojadranski plinovod zaobilazi tu zemlju u širokom luku, uostalom isto kao i (planirani pa u međuvremenu propali) Nabucco.

Srpski dužnosnici za sad reagiraju prilično suzdržano na razmirice između EU-a i Rusije – neka se oni bilo što dogovore, a mi ćemo pristati, rekao je otprilike premijer Ivica Dačić. „Srpski političari razumiju koliko je Južni tok važan“, kaže Putnikovićeva. Posebno što sada Srbija svoj plin dobiva preko Mađarske i za to mora plaćati Budimpešti ogromne iznose. Srbija je zapravo jedina zemlja koje se problematika Južnog toka tiče, a koja nije članica EU-a. „Srbija je međutim članica Energetske zajednice i za nju važe iste odredbe“, kaže Marlene Holzner. „Jedino što, ukoliko odredbe ne poštuje, Europska komisija je nikako ne može kazniti.“ Na pitanje, bi li kazna došla s druge strane, kočenjem pregovora o članstvu Srbije, Holznerova kaže da Bruxelles tako ne funkcionira i da te dvije stvari nemaju veze jedna s drugom.