Ima li još nade u Iranu?

Već i izlaznost na predsjedničke izbore u Iranu je pokazala njihovo mišljenje o politici: u prvom krugu je izašlo jedva četrdesetak posto birača jer jedva tko vjeruje da se u toj zemlji bilo što može promijeniti. Ipak, kad je u drugom krugu ostao Masud Pezeškian protiv ultrakonzervativnog Saida Džalilija, Irancima se učinilo da ipak ima nekakve nade da bi moglo biti bolje i izlaznost se popela na 49,8%.

Nakon što je 13,5 milijuna Iranaca dalo svoj glas Džaliliju, ali 16,4 milijuna umjerenom Pezeškianu u svojim prvim izjavama je novi predsjednik te zemlje još više potakao tu nadu. „Pružit ćemo svima ruku našeg prijateljstva“, izjavio je Pezeškian. „Dajte da svi radimo na napretku naše zemlje“ pozvao je oduševljene pristaše, jer i politički protivnici su „naša braća“.

Kirurg sa kćerkom i unukom

Pezeškian je liječnik, kirurg specijaliziran za zahvate na srcu i potječe sa sjeverozapada Irana. Za vrijeme rata s Irakom i još kao student medicine služio je na bojišnici u sanitetu. Nakon rata je nastavio liječničku karijeru u milijunskoj metropoli Tabrizu. On je udovac: početkom devedesetih su njegova supruga i jedan sin poginuli u prometnoj nesreći, a svakako je u Iranu bila novost da je na neke od predizbornih mitinga znao doći u društvu svoje kćerke i unuka.

No inače se prije trudio da ne upada u oči: još za vrijeme predsjednika Mohameda Hatamija je bio ministrom zdravstva, ali svoju izbornu parolu je sveo tek na poziv „Za Iran“ i želio je biti prihvaćen kao netko „iz naroda“. Jer i njemu su kristalno jasni odnosi u toj zemlji: svi progoni i teror – Nobelovka Narges Mohamadi je još uvijek u zatvoru nisu čak niti „zasluga“ poginulog predsjednika Ebrahima Raisija, nego je prava vlast i moć u rukama vjerskog vođe Hameneia i paramilitarnih jedinica Revolucionarne garde.

Paralelne i "prave” strukture moći

Ona nije samo instrument nasilja vladajuće klike, nego je svoje krakove proširila i po gospodarstvu. To se ne odnosi samo na vojne i prije svega međunarodno spornu - i povrh toga basnoslovno skupu težnju Irana razviti nuklearno oružje, nego su tvrtke bliske Revolucionarnoj gardi i u čitavom nizu drugih industrijskih grana, osobito u naftnoj industriji.

Iranska nafta je razmjerno „prljava" i zahtjeva doradu, ali već i zbog sankcija su tamošnje rafinerije u jadnom stanju tako da i Iran dobar dio svog goriva mora uvoziti. Tome treba dodati upravo kroničnu korupciju i privilegije vrhuške Irana koja se niti ne trudi pred građanima sakriti luksuz u kojem živi, tako da je – iako se zalaže za reforme i pomirenje sa Zapadom, i Pezeškian u predizbornoj kampanji pozdravio napade Irana na Izrael i izrazio „bezrezervnu lojalnost“ vjerskom vođi ajatolahu Ali Hameneiu.

I građanima Irana je jasno kako drugačije jednostavno ne može biti: svemoćno i takozvano Vijeće čuvara (islamske revolucije) je već i predsjedničke kandidate „provjerilo“ jesu li „podobni“ i od osamdesetak kandidata, dozvolu za izborno natjecanje je dobilo njih – šestoro. A i kao izabrani predsjednik, veliko je pitanje može li išta učiniti i da bi građanima Irana bilo bolje i da bi im vratio povjerenje u državne institucije njihove domovine.

aš(dpa)