Ima li kulture izvan prijestolnice?

Dodjela titule Europske prijestolnice kulture (EPK) za 2020. godinu Rijeci, prema odluci Europske komisije, a uz jedan irski grad koji se bira u srpnju, zaokupila je proteklih dana hrvatske medije. No za to vrijeme je nekoliko drugih hrvatskih gradova, sudionika u natječaju, uglavnom nestalo iz područja medijskog interesa. I to je više nego simptomatična činjenica, osobito ako znamo da kultura u Hrvatskoj dobiva sve manje javnog novca, baš kao i npr. znanost ili obrazovanje. U takvim okolnostima pompozni natječaj za EPK zadobiva funkciju svojevrsne nagrade za tzv. izvrsnost, dok ostali postaju tragični gubitnici bez mnogo nade za sustavna ozbiljnija ulaganja u kulturne programe i infrastrukturu.

Kako bi se i njihov glas bolje čuo, i kako bismo saznali hoće li ponešto iz natječajnih prijedloga ipak biti realizirano, kontaktirali smo mjerodavna lica iz dvaju takvih gradova. Predviđeni programi iziskuju i po više desetaka milijuna eura za punije ostvarenje, a novac se u slučaju EPK-a prikuplja iz izvora lokalnih, državnih, EU-fondovskih, partnerskih, sponzorskih, bankovnih. Bez te blistave titule, međutim, bit će za gradske vlasti istinski pothvat osigurati i manji dio novca za poneki projekt. Ali, u Osijeku su svejedno prilično optimistični, premda se upravo taj grad i slavonska regija ističu po niskim javnim prihodima i uopće slaboj privredi.

Teško je izbjeći Todorića

Osječki dogradonačelnik Vladimir Ham, s kojim smo o tome porazgovarali, smatra da nipošto ne bi trebalo sve biti ostavljeno da propadne. Po njemu se ionako gradska kultura ni u teoriji ne smije oslanjati samo na jednokratnu priliku kao što je EPK, pa razni projekti iz kandidature za EPK još imaju šansu: „Morat ćemo precizno ustanoviti što i koliko možemo po kategorijama - s našim ustanovama, s davanjima iz državnog proračuna, ali i s onim što zbog izraženije međunarodne suradnje dolazi u obzir za EU-projekt Kreativna Europa, uz fondovska sredstva. Nismo to još učinili, doduše; znate kako je, koncentracija je nakon proglašenja EPK-a naglo opala, što je i razumljivo, i trebat će nam koji dan pauze da se opet malo priberemo i počnemo detaljnije razmatrati situaciju“.

Dosta se očekivanja pritom u Osijeku polaže na razvoj tamošnjeg Land Art Festivala kao bijenala koji će se idući put održati možda već dogodine. Interes za tu manifestaciju u znaku slame već je raširen, ne samo među umjetnicima u Hrvatskoj i Europi. Osječki dogradonačelnik napominje da je za suradnju zainteresiran i poljoprivredna kompanija Belje, koja festivalu nudi prostor i drugu pomoć, što su u gradskim vlastima svakako skloni prihvatiti. Zacijelo je i njima jasno, naime, da je kulturi u Hrvatskoj namijenjena uloga potrebitog – onoga kojeg ispomažu dobrostojeći – pa ukoliko nema podrške iz Europe, onda je tu domaći realni sektor u vidu, makar ovom prilikom, poduzetnika poput Ivice Todorića.

Dobronamjernost među konkurentima

„Istina je da takav model razvoja kulture, ostavljene da se natječe za opstanak, ima svoje negativne strane“, složio se Ham s gornjim konstatacijama, „ali i dalje moramo razmišljati konstruktivno, tražiti daljnje načine da se razvijamo. Stoga bih istaknuo veliku mjeru kooperativnosti i dobronamjernosti među hrvatskim gradovima tokom samog postupka kandidature. A ulaganja u samu kandidaturu sad moramo znati iskoristiti bez obzira na to što poželjni ishod nije bio predviđen za sve“. Sljedeći korak, prema njegovim riječima, ovisi umnogome i o uvidu u detalje odluke Europske komisije – što se članovima natječajne komisije dopalo kao perspektivno, i što su vidjeli, s druge strane, kao nedostatke programa.

Za razliku od Osijeka koji će se na različite načine dovijati da spoji kraj s krajem, Dubrovnik se može pohvaliti visokim prihodima, dakako od turizma. Neuspjela kandidatura tamo nije odjeknula kao neka posebna vijest, osim među onima koji su se nadali da bi titula EPK-a mogla skrenuti gradske vlasti s izrazito komercijalnog podvrgavanja kulture, i svih drugih aspekata društvenog života te javnih resursa, turističkim prioritetima. No, zanimljivo je da je tako razmišljao upravo i onaj kreativni te politični dio dubrovačkog tima za razradu natječajnog projekta. Njegov angažman pod službenim pokroviteljstvom vlasti na čelu s gradonačelnikom Androm Vlahušićem bio je zato mnogima i razmjerno iznenađujući.

Kultura (ni)je ukras politike

Dubrovačke vlasti danas pak najavljuju da će najveći dio programa realizirati i bez EPK-funkcije, no vjerojatno i bez onih koji su osmislili taj koncept. U protivnom bi značilo da Vlahušićeva administracija samostalno i svojevoljno mijenja svoj temeljni karakter, a to očekuje malo tko ili nitko. „Mi smo se bili okupili oko ideje da Dubrovnik u kandidaturi ima započeti transformaciju iz mrtvog grada-destinacije, kroz samu promjenu slike o sebi, jer je danas bilo kome jako teško uopće imati sliku o Dubrovniku kao pravom gradu“, izjavio je za DW član dubrovačkog kandidacijskog tima Marko Ercegović, inače umjetnički i medijski fotograf koji nam je spremno prokomentirao nastavak događanja oko zaokružene programske koncepcije i njezine neizvjesne sudbine.

„Kandidacijska knjiga podrazumijevala je obavezu grada na mijenjanje dosadašnje politike, a sada se gube realne obaveze grada prema tome. Mislim da gradonačelnik, u izbornoj godini, pokušava posvojiti dio programa, ne bi li poraz kandidature prikazao kao svoju pobjedu“, procjenjuje Ercegović, „no prije svega mislim da pritom falsificira spremnost da se suoči s problemima kojima je on sam najistaknutiji ideolog“. A to se navodno vidi i po tome kako centralni prostor za realizaciju programa, Lazareti, nastavljaju s komercijalizacijom ne bi li se tako isplatili raniji krediti, inače pod – istragom. Razumljiva je uslijed toga bojazan da će kvalitetni projekti iz kandidature završiti kao „ukras za daljnje mrcvarenje lokalne zajednice“, kao što ističe naš dubrovački sugovornik.