Ima li pomilovanju mjesta u demokraciji?

Christian Klar jedan je od najtvrdokornijih njemačkih terorista iz ozloglašene organizacije RAF-a - Frakcije crvene armije - koja je bila najaktivnija tijekom 70-ih do sredine 80-ih godina prošlog stoljeća. Pripadnici te organizaicje počinili su niz ubojstava i napada na osobe i institucije koje su smatrali "utvrdama kapitalisitčkog poretka" kojeg su oni pod svaku cijenu htjeli srušiti. Klar je uhićen 1982. godine, a 1985. osuđen je za niz ubojstava i brojne pokušaje ubojstava na višestruku doživotnu kaznu.

Njemački Ustavni sud je, pozivajući se na ljudsko dostojanstvo, 1977. godine odlučio kako se osuđenima na doživotnu zatvorsku kaznu načelno ipak treba pružiti prilika da kad-tad steknu slobodu. Od tada doživotni zatvorenici smiju nakon najmanje 15 godina odslužene zatvorske kazne zatražiti puštanje na uvjetnu slobodu, ukoliko se u presudi ne navede neka druga minimalna zatvorska kazna. U članku 60. njemačkog Ustava stoji i to da pravo na izricanje pomilovanja pod jasno definiranim pravnim okvirima ima predsjednik države.

Pravo pomilovanja relikt iz feudalnog doba?

Nakon što je Christian Klar u zatvoru proveo 24 godine, stekao je pravo podnošenja molbe za pomilovanje, no tu mu je molbu ovog ponedjeljka predsjednik Köhler odbio. Na Köhlera je vršen prilično snažan politički pritisak da donese upravo takvu odluku. Predstavnici većine njemačkih stranaka, osim Zelenih i Stranke ljevice, s olakšanjem su pozdravili Köhlerovu odluku. U svom kratkom priopćenju Köhler nije naveo motive svoje odluke, no promatrači komentiraju kako je za donošenje takve odluke presudan bio njegov osobni susret s Klarom prošlog tjedna, koji - kako se pretpostavlja - nije ni tom prilikom izrazio žaljenje zbog počinjenih zločina, niti se do sada ispričao žrtvama ubojstava i njemačkoj javnosti.

Povodom Klarove molbe za pomilovanje u Njemačkoj se ponovno rasplamsala žestoka politička rasprava o ingerencijama predsjednika koji u Njemačkoj doduše doista ima pretežno reprezentativnu ulogu, ali to ne znači da nema i političku težinu.

Na pitanje novinara radija WDR 5 radi li se samo još o reliktima iz feudalnog doba, profesor državnog i ustavnog prava iz Hannovera, Hans-Peter Schneider, kaže: "Ne, to se ne bi moglo reći. Dakako da se radi o vrlo starom pravu državnog poglavara, no to je pravo koje se i danas sve češće koristi. Doduše, rjeđi je slučaj pomilovanja od strane saveznog predsjednika. U federalnom sustavu savezni je predsjednik tek tada nadležan nakon što savezni sud donese presudu na prvoj i posljednjoj instanci. Inače su za odluku o pomilovanju nadležni premijeri pojedinih saveznih pokrajina."

Pravni okvir pomilovanja

Smisao pomilovanja sastoji se u tome da se pomilovani osuđenik za svoje djelo pokaje i shvati da je počinio nedjelo, što Chrishtian Klar još uvijek nije uradio. O etičkim i ideološkim aspektima čina pomilovanja vode se brojne rasprave, no kakav je pravni okvir ovog čina? Nakon izricanja pravomoćne presude osuđenik zatvorsku kaznu treba odslužiti, no danas se sve češće prakticira da u slučaju dobrog vladanja tijekom dvije trećine dousđene zatvorske kazne osuđena osoba smije biti puštena na uvjetnu slobodu.

No, to nije isto što i čin pomilovanja. Do pomilovanja ne može ni u kojem slučaju doći ukoliko osuđeni nije "odradio" dvije trećine kazne, kaže profesor Schneider i dodaje: "Pitanje je, međutim, treba li predsjednikov nalog za pomilovanje uz to potpisati i vlada. O tome vladaju oprečna mišljenja. U članku 58. njemačkog Ustava navodi se kako sve predsjednikove odredbe treba potpisati i vlada, no sporno je odnosi li se to i na čin pomilovanja, budući da se radi o jednoj vrlo staroj privilegiji državnog poglavara, o kojem vlada ne treba više odlučivati."

Pomilovanje nije dar, nego obveza

Kada savezni predsjednik donese odluku o pomilovanju, njegova je odluka pravno neopoziva. Pred sudom se ne može podići žalbu na donesenu odluku o pomilovanju niti je sudskim procesom iznuditi. Međutim, odluku o pomilovanju moguće je povući, dodaje profesor Schneider: "Pomilovanje se ne izriče za sve vremena i bez ikakve sudske kontrole. Kada se pomilovana osoba pokaže nedostojna pomilovanja, onda se taj čin može opozvati. Tada se ta osoba zbog toga smije žaliti sudu."

Drugim riječima: Savezni ustavni sud odlučio je kako je odluka o pomilovanju pravno neopoziva. No, ukoliko dođe do toga da se pomilovanoj osobi taj status ipak želi oduzeti, onda se spor o tom pitanju treba rješavati sudskim putem. No, takvi su slučajevi u praksi ipak vrlo rijetka pojava.