Imaju li hrvatski seljaci razloga za prosvjede?
26. veljače 2024Sve učestaliji protestni skupovi hrvatskih poljoprivrednika u posljednje vrijeme gotovo se uobičajeno s pozicija vlasti tumače kao podvala neimenovane opozicije uoči parlamentarnih izbora. No pritom se gubi iz vida činjenica rastućeg iskaza nezadovoljstva među seljacima u čitavoj Europskoj uniji. Poneke od ključnih teškoća su im definitivno zajedničke, npr. izloženost uzburkanom međunarodnom tržištu poljoprivrednih proizvoda, što je u Europi osobito došlo do izražaja puštanjem golemih količina ukrajinske pšenice u opticaj s kraja na kraj ovog kontinenta. Pojedine države naknadno su odlučile zabraniti taj robni promet, što je pak izazvalo nove dubioze.
No sama Hrvatska definitivno ima svojih dodatnih problema u poljoprivrednom i prehrambenom sektoru. Poznato je tako da je njezin agrar dočekao ulazak RH u EU prije 11 godina dobrano nespreman za ogled s konkurentskim ekonomijama. Strahovanja onih više kritički nastrojenih komentatora potvrđena su u međuvremenu trendovima poput drastično silazne crte poslovanja u sektoru mljekarstva, ranije inače zavidno razvijenog. Tako se u Hrvatskoj na najgori način danas spajaju nepogode u globalnom ili kontinentalnom kontekstu, s onima više subjektivnog ili lokalnog karaktera. O tako fatalnim „kliještima“ porazgovarali smo s dvojicom stručnjaka agrarnog sektora, upravo strateški važnog po održivost i sigurnost.
Nema se štošta
„Hrvatska se u biti još uvijek uhodava kao članica EU-a i dionik Zajedničke poljoprivredne politike“, rekao nam je Mladen Jakopović, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore, a koja je proteklih dana zdušno podržala domaće seljake u njihovim prosvjedima. „Ipak, ciljevi ZPP-a i ono što je interesantno Europi u ovom času“, dodao je, „nisu jednaki svima, a ponešto od toga najteže pada članicama na istoku, među koje spadamo i mi. Nemamo prikladnu infrastrukturu, nemamo obnavljani vozni park, nemamo preradbene kapacitete. Nemamo štošta, pa smo svakom restrikcijom pogođeni više nego drugi, i još više gubimo korak.“
Poražavajuća je spoznaja da se hrvatska ukupna produktivnost stoga danas kreće na manje od 40 posto EU-prosjeka, kad je riječ opoljoprivrednoj i prehrambenoj proizvodnji. „O nekim problematičnim aspektima se u našoj javnosti ne zna gotovo ništa, npr. kad su u pitanju trgovinski lobiji Europe, uz sporazume s određenim prekomorskim zemljama, bilo da se radi o Južnoj Americi ili Australiji. Neke bivše kolonijalne sile, ili dio zapadne Europe, tako su iskoristile svoj položaj u odnosu s latinoameričkim tzv. Mercosur-zemljama. Jer, oni su tamo i dalje vlasnici mnogih kompanija“, veli Jakopović.
Na tim relacijama otkriveno je u međuvremenu da je došlo do teže zloupotrebe položaja tih europskih zemalja, pa se na područje EU-a uvozi hrana po neopravdano visokim cijenama. „Istodobno se u Europskoj uniji nameću krajnje visoki ekološki i drugi standardi, a to dovodi do još neravnopravnije pozicije proizvođača. Na koncu se svi bune, i svi mogu pronaći neki razlog za otpor. Pridodajmo svemu i nepoštene trgovačke prakse, ako znamo da veliki trgovci često koriste prostor između suprotstavljenih interesa, radi svog profita. A koji je legitiman cilj, ali ne onda kad mimo svake mjere ide preko leđa domaće proizvodnje“, mišljenja je predsjednik HPK-a.
Slom stočarstva
S druge strane, to da Hrvatska paralelno sama postupa na vlastitu štetu, u pojedinim je aspektima sada prepoznatljivo i po novom Programu razvoja sektora mljekarstva RH do 2030. godine. „Prvo što ću primijetiti, činjenica je da nedostaje ozbiljna analiza dosadašnjih Programa i mjera provođenih u sektoru kroz duže razdoblje bez jasno predočenih rezultata. Sve to usprkos poraznim uzgojno-proizvodnim podacima koji su očiti i bilježe se godinu za godinom u sustavima odgovornih državnih institucija“, rekao nam je Miroslav Kovač, poljoprivredni analitičar te bivši istaknuti proizvođač i organizator u mljekarskom sektoru.
„Još smo 2009. godine ustvrdili“, nastavlja on, „analizirajući rezultate sličnog programa u sektoru govedarstva od 2004. godine, da je slom hrvatskog stočarstva jedna od najvećih i najsloženijih opasnosti koje prijete hrvatskom gospodarstvu. Tada smo godišnje gubili tri posto BDP-a zbog lošeg gospodarenja u govedarstvu, odnosno uzgoju te proizvodnji mlijeka i mesa. A danas je situacija gotovo nesnošljiva.“
U prilog tome može se istaknuti da je 2009. na tržište bilo isporučeno domaćeg, u Hrvatskoj proizvedenog kravljeg mlijeka - 675 milijuna litara, od približno 220 tisuća krava i gotovo 24 tisuće isporučitelja. Četrnaest godina kasnije, isporučeno je 377 milijuna litara od oko 114 tisuća krava i 2.630 isporučitelja. I sve to bez obzira na milijarde uloženih kuna u sektor, iz nacionalnih i europskih izvora. No, po riječima ovog našeg sugovornika, nova neformalna razvojna strategija sektora ne sluti na dobro već samim svojim naslovom.
Raseljeno selo
„Program razvoja sektora mljekarstva“, nadovezao se tako on, “ne smije u našim prirodnim i tržišnim uvjetima isključiti segment mesnog. Osobito u programiranju budućnosti. Programom se veća proizvodnja planira dostići s manjim brojem muznih krava nego ih službeni podaci trenutno iskazuju. Iskustvo ovdje upozorava na potreban oprez. Prvi cilj Programa je povećanje broja grla u proizvodnji mlijeka koji će se akcijskim planom do 2025. postići, između ostalog, državnim potporama, a pokazatelj rezultata mjere je iskorištenost sredstava. Zar samo iskorištenim sredstvima mjeriti rezultat“, postavlja pitanje Miroslav Kovač, barem retorički.
„Bit će, siguran sam, i pojedinaca zadovoljnih programom, jer se ogromna financijska sredstva ponovo planiraju usmjeriti upravo ondje gdje su se godinama slijevala i snažila 'točkasto', dok je nacionalno gospodarstvo slabilo za mogući dodani napredak“, riječi su ovog analitičara, uz zaključak da su stanovnici Hrvatske zbog svega toga postali ovisni o mlijeku i mesu iz uvoza, pri čemu je domaće selo - raseljeno.
Krah stočarstva i mljekarstva, po njemu, već se dogodio, a i ne samo u tim sektorima. Seljaci očito ne prosvjeduju bez razloga, a opravdano je strahovati da će ih vremenom imati još i više.