Ipak radije k zlataru
24. prosinca 2017
U Udruzi njemačkih zlatara, draguljara i urara nemaju razloga biti nezadovoljni. Predsjednik udruge Stephan Lindner nam objašnjava kako ionako vlada trend umjesto „đinđuva" i bižuterije ipak radije kupiti pravo zlato i dragulje pa makar se onda ne mjerilo u kilama nakita koje će se naći na nekoj ženi.
A i nešto imućniji muškarci se mogu nagovoriti da bi moglo biti vrijeme za kupnju: tamo negdje 2011. u doba krize je i cijena zlata i plemenitih metala dosezala vrtoglave iznose, ali trenutno je razmjerno stabilna. Utoliko u tom sektoru vlada ne baš veliki, ali stabilan rast prometa od oko 2% što znači da se u Njemačkoj 2017. prodalo nakita u vrijednosti od oko 3 i pol milijarde eura, a onda su tu i satovi za koje se potrošila još milijarda i 300 milijuna eura.
No baš kao i svaki trgovci i njemački zlatari razmišljaju kako da još više povećaju promet. Ali tu imaju problem: dok se već skoro svaki četvrti odjevni predmet ili električni uređaj ovdje prodaje preko interneta, kada je riječ o nakitu promet u internetskoj trgovini jedva da dostiže 10%.
Ovisi o cijeni
Razloga tome je mnogo: prema ispitivanju mušterija, njih više od 70% kod nakita cijeni stručni savjet kojeg će dobiti kod zlatara – makar ih podjednako toliko i prigovara što takvih savjeta gotovo uopće nema u internetskim trgovinama što bi im možda isto bilo dovoljno. No proizvođač nakita poput Ivara Kranza iz Hamburga iz iskustva kaže kako njegove mušterije "žele opipati nakit i isprobati ga prije nego što ga kupe". On svakako želi proširiti i svoj internetski nastup, ali prije svega da bi tako došao do novog kruga kupaca koji dosad nisu razmišljali da kupuju neki nakit.
No Stefanie Mändlein iz firme za proizvodnju nakita Ingorgenta nam kaže da tu postoji posve jednostavna granica između internetske i „obične" trgovine nakita: vrijednost proizvoda. Po njenom iskustvu, to je negdje oko 500 eura. Tu zapravo nije toliko riječ o brizi korisnika da će im s računa odjednom nestati toliki novac – neki tehnički proizvod ili čak putovanje vrlo lako može koštati mnogo više od toga pa da tu ne bude toliko nedoumica. Ali Mändlein smatra da kupci predmeta iznad tog iznosa smatraju kako jednostavno zaslužuju osobni tretman i savjetovanje. I naravno, da „opipaju" i isprobaju tako vrijedan predmet i uvjere se da je sve to „pravo".
Ipak, u Udruzi zlatara raspolažu statistikama kako i udio internetske trgovine kod nakita neprestano raste: 2015. je on iznosio 13,6%, a prošle godine 15,2%, makar vjerodostojnost te statistike kvari činjenica da ona obuhvaća i prodaju bižuterije preko velikih trgovačkih kuća.
Tu ne kupujete tek sat ili nakit...
A onda je i tu problem za trgovce takvih luksuznih predmeta: naime, kad se kupuje skupocjen sat, nakit ili bilo što iz tog kruga proizvoda, ne kupuje se tek neki predmet nego se tom cijenom „ulazi" u taj svijet luksuza. Zato i proizvođači ne žele dopustiti da njihove luksuzne predmete preprodavači na kraju prodaju preko velikih internetskih trgovina gdje nema neke razlike između luksuza i smeća i kopija sa Dalekog istoka.
S tim problemom se bave i njemački sudovi. Naime, proizvođač kozmetike Coty želi zabraniti jednom internetskom trgovcu (parfumdreams.de) da pored svojih proizvoda na prodajnoj internetskoj platformi Amazonu nudi i Cotyjeve proizvode. Prvostupanjski sud je djelomično dao trgovcu za pravo. Iduće godine se očekuje konačna presuda.
Prethodno je u jednom drugom slučaju Europski sud odlučio da se luksuzni proizvodi mogu prodavati i preko platformi kao što su Amazon i Ebay, ali samo ako su ispunjeni uvjeti koji su nužni za održavanje luksuznog imidža određene marke. Jer na koncu konca, taj imidž i čini dobar dio cijene koja se plaća za jedan Rolex ili skupocjenu narukvicu.