Iran - zemlja sa sve manje beba

"Ne, ne želim dijete", kaže Sarah u razgovoru za DW. 38-godišnja Teheranka je u sretnom braku – već osam godina.  Radi u jednoj prehrambenoj firmi. Nema financijskih problema. „Dijete znači puno odgovornosti. A ne želim imati tu odgovornosti, možda i zato što se još nisam oporavila od stalnog natjecanja tijekom mog vlastitog života. Ja sam pripadnica generacije babyboomera u Iranu."

Sarah je rođena u Iranu nakon revolucije 1979. Tada je, u 80-im godinama, stopa nataliteta u toj zemlji bila jedna od najviših na svijetu. Broj stanovnika je naglo rastao.

Rast broja stanovnika

1979. je Iran imao 37 milijuna stanovnika. Poticalo se planiranje obitelji. Broj stanovnika je čak i lagano opao u godinama prije toga. Religiozni čelnici su planiranje broja djece označavali „neislamskim". Oni su sanjali o moćnoj, mnogoljudnoj zemlji na Srednjem Istoku kojom dominiraju pripadnici šijitske zajednice. Tijekom dugog i krvavog rata protiv Iraka u 80-im godinama su vlasti propagirale rast nataliteta i obitelji s više djece.

U tim vremenima se rodila i Sarah i njezinih troje braće i sestara. "Imali smo lijepu, veliku kuću s vrtom. Ali izvan našeg doma vladala je oskudica. U vrtićima i školama nije bilo mjesta za našu generaciju. Škole su organizirale kliznu nastavu kako bi je svi učenici mogli pohađati. A to je bio tek početak. Svi smo mi znali da će kasnije vladati velika borba za svako radno mjesto, za svako mjesto na fakultetu. Još uvijek imam taj osjećaj nesigurnosti i straha da će netko bolji dobiti moje radno mjesto."

Obiteljska politika

Broj stanovnika Irana se udvostručio u posljednjih 41 godinu. S 37 milijuna na 84 milijuna. Istovremeno je i u politici došlo do promjene načina razmišljanja. Shvatilo se da su obrazovni i zdravstveni sustav preopterećeni i da tijekom rata s Irakom nije bilo potrebnih investicija. U prosincu 1988. Vrhovni je sud objavio kako je planiranje obitelji itekako u skladu s islamom, te time omogućio usvajanje modernog programa za poticanje planiranja obitelji.

Cilj programa je bio etabliranje „prosječne" veličine jedne iranske obitelji – s troje djece. Kako bi se to i ostvarilo, vlada je poticala distribuciju modernih kontracepcijskih sredstava i u cijeloj zemlji uvela mjere savjetovanja i prosvjetiteljstva stanovništva. Na taj je način iranskim vlastima pošlo za rukom da do 2010. smanji prosječni broj poroda po jednoj ženi s 5,1 na 1,7. Ta je brojka do danas više-manje ostala stabilna.  Istovremeno je jako opao broj poroda, sudeći po navodima lista "Tehran Times" između ožujka 2016. i ožujka 2017. bilo je oko 1,48 milijuna poroda, a u istom razdoblju u godini koje je slijedila na 1,36, te na oko 1,2 milijuna nakon toga – dakle iz godine u godinu oko 100.000 poroda manje.

Duhovni vođa, ajatolah Hamenei, već odavno kritizira nisku stopu nataliteta u Islamskoj Republici. On želi da broj stanovnika Irana naraste na (ubuduće) 150 milijuna.  Zato je 2012 „progurao" zaokret u obiteljskoj politici i ukinuo sve državne programe kojima se financiralo kampanje informiranja građana, odnosno kontracepciju. U svibnju 2014. ajatolah je porast stope nataliteta proglasio strateškim ciljem Irana.

Političke mjere

Nakon toga usvojen je cijeli niz mjera kojima se trebalo olakšati usklađivanje posla i obitelji, mjere kojima se ženama ustvari trebalo dati više prostora za majčinstvo. Zaštita majčinstva je zakonski produžena na devet mjeseci. Tijekom trudnoće ženama je omogućeno da u svakom trenutku uz pomoć potvrde liječnika uzmu bolovanje. Roditeljima je olakšan i pristup kreditima, oni su imali prednost i prilikom odluke o radnim mjestima.

Te mjere je pratila masovna propaganda u državnim medijima i institucijama poput sveučilišta. Mlado stanovništvo ipak sve to nije uspjelo uvjeriti u prednosti roditeljstva. Prosječna starosna dob u Iranu iznosi oko 31 godinu. U predodžbi tih mladih ljudi o životu i nema baš mjesta za veliku obitelj s više djece.

Zbog masovnih migracija iz ruralnih područja u prenapučene gradove, gospodarskih sankcija SAD-a, pa i velike suše tijekom proteklih 30 godina, mnogi Iranci imaju težak život. U toj situaciji mnogi si ljudi, baš kao i Sarah s početak ovog članka, jednostavno ne mogu zamisliti da postanu roditelji.