Isprika je dobra, ali što nakon nje?

Upravni odbor Radio Televizije Srbije uputio je ispriku građanima Srbije i građanima susjednih država koji su bili predmet uvreda, kleveta i sadržaja koji bi odgovarali današnjem određenju govora mržnje. "Tijekom nesretnih događaja iz 90-etih godina, RTB i RTS su više puta svojim prilozima povrijedili osjećaje, moralni integritet i dostojanstvo građana Srbije, humanistički opredijeljenih intelektualaca, pripadnika političke oporbe, kritički usmjerenih novinara, pojedinih manjina u Srbiji, manjinskih vjerskih zajednica u Srbiji, kao i pojedinih susjednih naroda i država", navodi se u priopćenju koje je doneseno na prvoj sjednici novoizabranog Upravnog odbora RTS-a (UO RTS). U njemu sjede Đorđe Vozarević, Milica Kuburović, Predrag Marković, Slobodan Marković, Milan Nikolić, Zoran Popović, Vojislav Stanovčić, Dušan Stokanović i Žarko Trebješanin.

Na ovaj način UO RTS, na čijem je čelu Aleksandar Tijanić (ministar informiranja u vladi Mirka Marjanovića 90-etih godina), pokušao je napraviti otklon od činjenice da je ta kuća bila jedna od glavnih poluga režima Slobodana Miloševića i predvodnika u širenju mržnje koja je prethodila raspirivanju rata na prostoru bivše SFRJ. Sugovornici Deutsche Wellea slažu se, međutim, u ocjeni da je isprika stigla prekasno, da predstavlja tek jedno opće mjesto i da ono na čemu zapravo treba poraditi jest suštinska izmjena programa s jasnim određenjem prema ratnim događanjima u bivšoj Jugoslaviji.

Samo mrtvo slovo na papiru?

I profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu te bivši član Radio difuzne agencije Srbije Rade Veljanovski smatra da je isprika stigla kasno. "Čekali smo punih 10 godina, to se trebalo dogoditi dosta ranije. Mislim da je umjesto te vrste isprike mnogo bolje kada se u programu vidi pravi odnos prema 90-etim godinama, kada se, recimo u obilježavanju nekih važnih datuma koji nas podsjećaju na događaje iz 90-etih rade objektivni prilozi koji govore i o odgovornosti Srbije za ono što se dogodilo a ne samo o odgovornosti onih kojih su recimo na teritoriju Hrvatske i BiH proganjali Srbe", kaže on i zaključuje: "Mislim da bi bilo dobro da RTS programski uspostavi jedan profesionalniji i kompletniji, sadržajniji odnos prema 90-etim godinama, što se na žalost u programu ne vidi. Kad se ispričavate i kad to deklarativno priopćite nije sigurno da iza toga stoji ostvarena namjera".

U službi vladajuće koalicije

Veljanovski tvrdi da je upravo i danas problem u suštini programa koji emitira RTS, jer on previše prati politiku vladajuće koalicije, a to, po njegovom mišljenju, ne bi smio biti posao javnog servisa. To se možda najbolje vidi kroz odnos skoro svih medija u Srbiji, a samim tim i RTS-a, prema BiH. U izvještajima dominira Republika Srpska kao zasebna cjelina, iz drugog entiteta gotovo da ni nema vijesti, a Sarajevo, kao glavni grad BiH, spominje se onoliko često koliko mu i srbijanski politički predstavnici dolaze u pohode.

Dopisnik FTV-a iz Beograda Dragan Bursać smatra da je takav odnos licemjeran, te da samim tim ni isprika nema težinu. "U toj medijskoj kući, kao i cjelokupnom sustavu, ništa nije promijenjeno. Što se tiče RTS-a i odnosa prema BiH, tu su dva aršina prisutna konstantno: iz Sarajeva možemo čuti vijesti samo ako su negativne, dok se iz Banjaluke reklamira Dodik, on se hrabri...Predsjednik Srbije u istom danu govori da podržava Dodika i da se Srbija neće miješati u odnose u BiH-u. To je licemerje prije svega“, ističe Bursać.

Direktor Media centra Sarajevo Boro Kontić, koji se u svom filmu "Godine koje su pojeli lavovi" bavio upravo ratnom propagandom 90-etih godina, smatra da je ovo jedan mali korak, ali ipak korak naprijed. "Sada očekujemo iduće korake, a hoće li oni uslijediti, to ćemo vidjeti. Nisam siguran. Obično se svi zadovolje jednim ovakvim potezom. Moguće da to iz kuta ljudi RTS-a izgleda kao jedan ogroman i velik korak, ali s one druge strane ljudi koji su imali priliku gledati taj program ili o njemu praviti filmove ili ga analizirati, mislim da je on nedovoljan. Bilo bi dovoljno da se na tom programu prikažu neki od dokumentaraca poput filma Lazara Lalića 'Drugi dnevnik' u kojem je prikazano puno primjera ratne propagande i onoga što je RTS radio tih godina", kazao je Kontić i dodao da je bit cijele priče da ljudi shvate da mediji, pogotovo u tim ključnim vremenima, mogu napraviti i dobru, ali najčešće učine najgoru uslugu za javnost jedne zemlje.

Latin: Sve to ne drži vodu

I Denis Latin, novinar HRT-a, smatra da bi isprika imala težinu kad bi se nešto od nje osjetilo u programu RTS-a, što nije slučaj: "Nekako mi je to sve skupa slabo i ne drži vodu. Ja smatram da bi se na RTS-u trebale dogoditi neke krupne stvari, tj da bi se o tim stvarima koje su se događale u 90-etima trebalo govoriti javno, da bi se trebali prikazati zločini kako bi se stanovništvo Srbije s time suočilo, baš kao što se s time suočavaju i to dosta teško i bolno i u Hrvatskoj, kao što vidimo. Čini mi se da se taj splet pitanja koji se tiče rata, suočavanja s prošlošću i sa zločinima sustavno izbjegava u srpskim medijima, prvenstveno na RTS-u, gdje se uostalom već godinama i vodi kadrovska politika koja pokazuje da se stvari nisu bitno promijenile nakon 2000." Latin je kritičan i prema HRT-u te navodi kako ni tamo nije situacija puno bolja ali da se, za razliku od RTS-a, u njegovim i još nekim drugim emisijama tijekom proteklog desetljeća Hrvatska ipak jednim dobrim dijelom suočila sa zločinima koje su činile njezine snage. "Ne vidim da je taj proces u Srbiji uopće počeo", zaključuje Latin.

Gdje su bili, što su radili?

UO RTS je u priopćenju naveo da je program RTB-a i RTS-a bio gotovo stalno i grubo zloupotrebljavan tijekom 90-etih godina prošlog stoljeća u svrhu diskreditiranja političke oporbe u Srbiji i njezinih lidera, i kao dio propagande tadašnjeg nedemokratskog režima. No, mnogi kritičari RTS-u predbacuju da ni danas nije napustio matricu patriotskog novinarstva, a ono što dodatno devalvira ispriku jest činjenica da RTS još uvek zapošljava ljude koji su bili dio ratnohuškačke propagandne mašinerije. "Neki se više ne pojavljuju na ekranu ali su zaposleni, nisam baš siguran da sva lica koja danas gledamo u informativnom programu zaslužuju da se tu pojavljuju s obzirom na period 90-etih godina. To samo pokazuje da nije do kraja uspostavljen odnos prema tom periodu, na kraju krajeva nije previše sjetiti se ni činjenice da je sadašnji generalni direktor svojeveremeno bio ministar u vreme Slobodana Miloševića“, zaključio je profesor Rade Veljanovski.

Jedna od perjanica tadašnje Radio televizije Novi Sad, a danas RTV Vojvodine Milijana Baletić tako je ovih dana došla do malih ekrana s jednom autorskom emisijom. Iako RTV Vojvodina više nije u sastavu RTS-a, činjenica da žena kojoj je posebni izvjestitelj UN-a Tadeusz Mazowiecki 1994. godine zabranio rad na televiziji dobija posao u javnom servisu dovoljno govori o određenju Srbije prema 90-etim godinama. Jedan od direktora RTS-a, generalni direktor u najstrašnija vremena ratne propagande, Milorad Vučelić, glavni je i odgovorni urednik tjednika "Pečat", dok je ratni reporter iz Vukovara Nino Brajović glavni tajnik Udruženja novinara Srbije.

Koliki je utjecaj ratne propagande bio i o koliko ozbiljnom i velikom problemu govorimo pokazuje i podatak da je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije prije dvije godine najavilo da prikuplja dokaze protiv ratnih huškača zbog pozivanja na mržnju, vjersku, nacionalnu i etničku netrpeljivost. NUNS je sredinom 2009. podnio Tužilaštvu za ratne zločine Srbije krivičnu prijavu protiv odgovornih u medijima u Srbiji za ratnohuškačko izvještavanje i poticanje na ratne zločine.

Autorica: Žarka Radoja, Beograd

Odg. ur.: D. Dragojević