Istočna Europa: demokatski principi u opasnosti

Europska unija pokreće kazneni postupak protiv Poljske. U Rumunjskoj prosvjeduju deseci tisuća građana protiv urušavanja pravne države. Bez obzira je li riječ o Budimpešti, Bukureštu ili Varšavi: Usprkos svim protestima, tamošnje vlade pokušavaju uspostaviti kontrolu nad sudstvom i time spriječiti pravilnu podjelu državne vlasti. Čini se da su, gotovo tri desetljeća nakon pada Željezne zavjese, demokratski principi na istoku u opasnosti.

Koliko je vladavina prava u bivšim socijalističkim državama ugrožena?

Bilo da se radi o Poljskoj, Mađarskoj ili sada u Rumunjskoj, to je djelomično realiziran pokušaj vlada da pravosuđe stave pod svoju direktnu kontrolu, što pak ugrožava njegovu neovisnost - i time ugrožava podjelu državne vlasti na zakonodavnu sudsku i upravnu, te ugrožava ravnotežu moći u državi.

Cilj svega toga je stvaranje pravosudnog sustava po mjeri vlasti. U Rumunjskoj vlada želi više utjecaja na Državno tužiteljstvo i to kako bi se spriječila istraga o korupciji. U Poljskoj bi pak Ministarstvo pravosuđa trebalo imati mogućnost smjenjivanja predsjednika suda. U Mađarskoj su prava Ustavnog suda ozbiljno ograničena od usvajanja novog Ustava 2011. godine. Istodobno je spuštanje starosne granice za umirovljenje sudaca i tužitelja omogućilo da se zamijene nepoželjni državni službenici.

Koje poteškoće prijete opoziciji i neovisnim nadzornim organima?

"Pobjednik uzima sve" - ili drugim riječima: većina se može ponašati onako kako joj se prohtije, to je logika je mnogih vlastodržaca. Tako će nadležna kontrolna tijela kao što su ombudsmeni, službenici za zaštitu podataka ili vijeća za medije biti negirani ili će ih zamijeniti poslušnim kadrovima. Opoziciji će, ako se ukaže potreba, biti uskraćeno pravo pristupa medijima pod kontrolom države - ili će odbijati formiranje istražnih povjerenstava.

Što se događa s medijskom, kao i slobodom mišljenja i izražavanja?

Stanje po tom pitanju je loše. Bilo da se radi o zemljama koje čekaju na prijem u EU, poput Crne Gore i Srbije, ili članicama, kao što su Bugarska, Poljska i Mađarska: želje vladajućih struktura odavno su iznad razine puke kontrole državnih televizijskih stanica ili državnih novinskih agencija. Povlačenjem državnih reklamnih naloga će svakako dovesti do toga da oslabe pojedini mediji, a dodjelom licenci i preuzimanjem medija od strane državnih investitora se i dotadašnji oporbeni mediji mogu dovesti u istu ravan. Nepodobni karikaturisti se uklanjaju s naslovnica, kvalitetni časopisi se povlače iz ponude na kioscima, kritički nastrojeni reporteri s ekrana i nepodobni mediji iz etera.

Što je sa zaštitom manjina?

Izbjeglice, ali i nacionalne manjine trenutno se suočavaju s teškim vremenima u državama istočne i jugoistočne Europe. Mađarska vlada redovno pokreće ciljane kampanje protiv nepoželjnih migranata i to s ciljem očuvanja vlastitog rejtinga.

Romi, kao najveća manjina u cijeloj regiji, najviše su izloženi otvorenoj diskriminaciji. Posljedice ratova u Jugoslaviji najviše osjećaju pripadnici manjina u državama nastalim raspadom Jugoslavije: Tako se Albanci ili Bošnjaci u Srbiji žale upravo na neprijateljsko okruženje, jednako kao i Srbi u Hrvatskoj ili na Kosovu. Nasuprot tome, zbog svoje izuzetno agresivne privrženosti svojim sunarodnjacima u dijaspori, Mađarska je redovno u sukobu sa susjednim zemljama: Rumunjskom i Slovačkom.

Je li taj trend u bivšim socijalističkim zemljama izuzetak u Europi?

I da i ne. "Svi imaju svoje divljake", primjećuje hrvatska spisateljica Dubravka Ugrešić. Ustvari, širom Europe imamo uspon populističkih stranaka - i one sve više i više prodiru u vladu, kao što je slučaj u Austriji.

Međutim, istinske specifičnosti istočnih zemalja su vrlo jake vladajuće stranke i vrlo slabe državne institucije. Najčešće se poslovi i rukovodeće pozicije isključivo dodjeljuju stranačkim kolegama, a ne na temelju kvalifikacija. Privrženost temeljnim demokratskim vrijednostima kod nekih vlastodržaca su tek deklarativne. Neke čak karakteriziraju boljševičke težnje za apsolutističkom vladavinom.

Koja je motivacija post-socijalističkih čelnika?

Ta slika nije svugdje ista. Međutim, bilo da je riječ o bivšim desničarskim disidentima, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, ili postkomunističkih nasljednika bivšeg rumunjskog autokrate Nikolaja Čauševskua, čini se da nezajažljiva želja za apsolutnom vlašću i moći - makar i nesvjesno - potiče politička socijalizacija u jednodostranačkoj državi. Čak i milostivi satelitski pogled ka velikom bratu u Kremlju je kod nekih lidera, koji mutiraju u euroskeptike, ponovo postao popularan.

Kako reagira EU?

Bruxelles na kontinuirano kršenje principa EU-a od strane Budimpešte i Varšave reagira kao neki uvrijeđeni, zabrinuti i preopterećeni veliki učitelj: ogorčena bespomoćna upozorenja paralelna su s višegodišnjim kaznenim postupkom. Najveću kaznu koja sada prijeti Poljskoj, u obliku gubitka prava glasa u EU, Bruxelles teško može provesti. S jedne strane, dvije problematične članice EU mogu biti sigurne u njihovu međusobnu pomoć veta. S druge strane, Orban se i dalje oslanja na podršku konzervativnih partnerskih stranaka iz Europske narodne partije.

Svako tko se jednom nađe u EU-u, malo čega se treba bojati, logičan je zaključak u Varšavi i Budimpešti. Donekle snažno, ali ne i dosljedno, nastupa EU u njihovoj čekaonici. Čini se da politička razmatranja o tome, kako ograničiti utjecaj Moskve, oblikuje oportunističke odnose EU-a sa zemljama kandidatima, a ne polemike o europskim vrijednostima.

Kako reagiraju stanovnici tih zemalja?

Naklonost ka jakom pojedincu i prilično autoritarno shvaćanje politike i dalje su čvrsto ukorijenjeni na istoku i jugoistoku Europe. Mogući pokretač društvenih promjena - urbana inteligencija i mladi obrazovani kadrovi - oslabljen je emigracijom. Čini se da  broj mladih Bugara, Hrvata i Mađara koji svoju poslovnu sreću okušavaju na Zapadu svakodnevno raste, a ne da se smanjuje.

Postoji li nada za preokret ovog razvoja događaja?

Demokratski duh promjena iz 1989. godine u središnjoj i istočnoj Evropi je posve iščeznuo, iako Poljska ili Slovačka danas imaju stopu razvoja koja se i nije činila mogućom u vrijeme njihovog pristupanja EU 2004. godine. Mučno natezanje oko planiranog „pripitomljavanja" rumunjskog pravosuđa i masovni prosvjedi početkom godine također ukazuju na to da se mnogi Rumunji više ne žele vratiti jakoj partiji i korupciji tijekom devedesetih i dvijetisućitih godina.