Iz Bonna do Korčule – s 84 dana zakašnjenja

„Još 51 dan do Vašeg leta", stajalo je u poruci koju mi je poslao Eurowings nakon što sam, prepadnuta razvojem događaja oko epidemije koronavirusa sredinom ožujka zamijenila svoju avionsku kartu za let početkom svibnja. „Sutra će biti još samo 50", utješno mi je napisala jedna draga kolegica komentirajući moj tekst na Facebooku u kojemu sam pisala o tome kako korona mijenja naš život iz dana u dan. Ali, pokazalo se da smo brojili u krivom smjeru.

Jer sljedeća poruka koja mi je stigla od Eurowingsa bila je da je moj let 3. svibnja otkazan i da kartu mogu zamijeniti za neki drugi u tada još sasvim neizvjesnoj budućnosti ili – za voucher.

Planirati putovanje u doba korone činilo se do prije nekoliko dana sasvim apsurdno pa sam se odlučila za voucher i, iskreno, nisam vjerovala da ću ga ovo ljeto iskoristiti.

Letjeti za Hrvatsku u doba korone – hrabro, ludo ili jednostavno?

Ali prije 10-ak dana sam opet dobila poštu od zrakoplovne kompanije s kojom sam trebala letjeti: obavijestili su me da će ponovno početi letjeti za Hrvatsku. Pohitala sam na njihovu stranicu i voucher brže-bolje pretvorila u kartu za Split – ne ostavljajući sebi vremena za razmišljanje koliko je to pametno.

Potegnuti na samo tri dana do Korčule, na jednom od prvih letova iz Njemačke i s brojnim upitnicima oko putovanja u doba korone bilo je doista hrabro – i ludo. Ali tješila sam se  da sreća prati hrabre – ako ih ludost ne ubije.

„Može li se putovati u Hrvatsku?" „Koliko je rizično zrakoplovom?" „Kakve su procedure?" – pitali su me ljudi ovih dana. Rekla bi im ono što sam znala iz raznoraznih izvora i dodala: „Ostatak ću vam za koji dan moći reći iz prve ruke." I evo ga sada, iz prve ruke.

Kako s meni najbližeg aerodroma, onog kelnskog, Eurowings još uvijek ne leti, morala sam se prvo dočepati Düsseldorfa iz kojeg je ova kompanija u lipnju počela letjeti dva puta tjedno – i prvi put otkad je počeo lockdown u Njemačkoj koristiti sredstva javnog prijevoza.

Autobus, vlak, zrakoplov, taksi, katamaran

„Naoružala" sam se s tri zaštitne maske, hrpom dezinfekcijskih maramica i šalom jer sam na put krenula u 6:30 ujutro na bonskih 9 stupnjeva. Do moje konačne destinacije morat ću, znala sam, promijeniti sva prometna sredstva koja postoje – autobus, vlak, automobil i brod – i svako je za mene bilo jedna nova pustolovina.

Znala sam, recimo, da su vozači autobusa u Njemačkoj zaštićeni plastičnom pregradom, ali su me iznenadile prave barikade koje sam zatekla kad sam ušla u autobus koji me odveo do željezničkog kolodvora – mene i još troje pospanih putnika koji su, poslušno poštujući propise, nosili zaštitne maske.

Pročitala sam da Njemačka željeznica priprema aplikaciju koja će upozoravati putnike na vlakove koji su puniji nego što bi to bilo uputno u vrijeme socijalnog distanciranja.Vlak koji  je mene doveo do Düsseldorfa zasigurno ne bi izazvao nikakav alarm, jer je bio jednako prazan kao i autobus. Ali i u njemu je onih nekoliko rijetkih putnika koje sam vidjela poslušno nosilo masku.

Ista priča u Zračnoj luci Düsseldorf – prilično prazan aerodrom s pokojim redom za chek-in i uzornim razmakom između putnika. Moju pozornost je privukao ekran s polascima – manje zbog činjenice da ih nije puno, a više zbog toga što sam na njemu vidjela da čak dva zrakoplova u skoro pa isto vrijeme lete za Split. A onda i zatvoreni Duty Free Shopovi. „Ima li neki koji radi?", pitam policajca u pancirki. „Ne", kaže, „zatvoreni su jer im se ne isplati držati ih otvorene."

Ispiti na kojima se pada

U čekaonici pred izlazom broj A80 pred kojim je stajao avion koji će me odnijeti na jug po prvi put malo aerodromskog „štimunga". Avion će, pomislim, biti očito dobro popunjen, čudeći se pritom pomalo tko se sve u ova post-lockdownska vremena usuđuje krenuti na put: među putnicima je bilo obitelji s djecom od nekoliko mjeseci kao i 70-, pa i 80-godišnjih penzionera.

Našla sam jedan kutak malo dalje od gatea u kojem nije bilo nikoga. Na svakom drugom sjedalu je bio znak da je zabranjeno na njemu sjediti. Prvo sam gledala zbunjeno, a onda sam shvatila da je i to zbog korone. Razmak. Ali zašto onda u zrakoplovu sjedimo bez razmaka, praktički jedno drugome u krilu?! To je, zaključih, još jedna od onih nelogičnosti i nedosljednosti u mjerama zaštite od zaraze.

Do tog trenutka sam zapravo bila zadivljena discipliniranošću i strpljenjem putnika i činilo mi se da su ljudi doista spremni zaboraviti stare navike putovanja. Ali pokazalo se da postoji nekoliko trenutaka u kojima se korona zaboravi u sekundi. Zamka broj jedan: poziv putnicima da se upute prema izlazu. Tek što se osoblje oglasilo s pozivom, svi su se sjurili prema izlazu pokušavajući zauzeti najbolje startne pozicije. Tko šiša razmak, kad treba prvi ući u avion!

Ista priča i kod slijetanja: tek što je zrakoplov dodirno tlo, svi su se ustali sa svojih mjesta i počeli gužvati u prolazu unatoč jasnom naputku stjuardese da svi ostanu sjediti i da se avion prazni red po red kako bi se izbjegao kontakt.

„Jesu li ti mjerili temperaturu, tražili neke zdravstvene ili kakve druge potvrde?", pitaju me ljudi po dolasku na Korčulu. „Ne, nikakve zdravstvene kontrole, nikakva pitanja, samo smo u zrakoplovu morali svi ispuniti formular kako bi nas mogli kontaktirati ako se pokaže da je netko u avionu bio zaražen." Formular je podijelilo i pokupilo osoblje u zrakoplovu, sve jednostavno, zgodno i praktično. Tako je doduše bilo sa mnom koja putujem s hrvatskim dokumentima. Stranci moraju ispuniti još jedan sličan online-formular,što mogu obaviti prije leta na portalu hrvatskog MUP-a (sustav Enter Croatia)

Wow, koja dobra organizacija, pomislila sam. U teoriji. U praksi se kontrola dokumenata u splitskoj zračnoj luci nepotrebno produžila jer su oni stranci koji su došli bez ispunjenog online obrasca krenuli ispunjavati isti na šalteru s tetom policajkom. U međuvremenu je stigao i drugi avion iz Düsseldorfa pa se stvorila zapravo nepotrebna gužva. „Morat ćete ovo bolje organizirati, ako nas ne mislite zaraziti", nisam mogla odoljeti a da ne prigovorim teti policajki.

Opušteni taksisti

Kako mi je duže čekanje na provjeru dokumenata ukralo dragocjeno vrijeme i dovelo me u situaciju da moram žuriti na katamaran za Velu Luku, odlučila sam naručiti Uber. Ali u Splitu me s 24 stupnja nije dočekalo samo drugačije godišnje doba od onog iz kojega sam u rano jutro krenula iz mog bonskog doma, nego i svijet u kojemu je, barem se meni tako na prvi pogled učinilo, korona skoro pa zaboravljena: maski ni na vidiku, a socijalno distanciranje u vrlo fleksibilnoj interpretaciji. Da nema naljepnica koji na potrebu za njim podsjećaju na svakom koraku, teško bi bilo zaključiti da je koronavirus još među nama.

Ni moj vozač Ubera nije imao nikakav paravan, a bogme ni masku. Kad sam ga pitala misli li da je to pametno, rekao mi je: „Ma nema ovdje kod nas korone!" Nema još, mislila sam mu reći, ali sam se umjesto toga zabila u kut zadnjeg sjedišta što dalje od njega i navukla demonstrativno svoju masku preko nosa.

„Ma nema ovdje kod nas korone!"

Na katamaranu ista priča: ne bih se baš kladila da sam bila jedina s maskom, ali sam sigurno bila jedna od rijetkih i jedina koja se s maskom iskrcala u Veloj Luci. Prvi put od kada nosim masku – a počela sam je nositi tek prije nekoliko tjedana kada je to u Bonnu u zatvorenim i javnim prostorima postalo obavezno – bilo mi je neugodno što je nosim.

„Ma nema ti ovdje kod nas na otoku korone", rekli su mi moji otočani kad su me vidjeli. Nema još, pomislila sam, sjetivši se ona puna dva aviona turista koji su došli iz Njemačke – u kojoj evidentno još ima korone.

12 sati nakon što sam krenula iz Bonna i 84 dana kasnije nego što sam to prvotno planirala, stigla sam u svoj velolučki dom i na terasi za kojom sam vam zakukala kada me korona zaustavila sjela pisati ovaj tekst. Napisala sam ga uz šum mora i pogled s kojim je krenulo ovo moje dnevničko pisanje o koroni. I s nadom da će se život idućih dana toliko normalizirati da više neću imati o čemu pisati.