Iz protesta na vlast

Pokreti građana postoje u mnogim zemljama EU. Tlo na kojem dobro uspijevaju su često frustracija i ogorčenje zbog neučinkovitosti "stare kaste", kako se nazivaju stare tradicionalne političke stranke. U utorak će i Njemačka dobiti novi pokret: jedan od čelnika njemačke ljevice Oskar Lafontaine i istaknuta čelnica stranke Ljevice Sarah Wagenknecht predstavljaju svoj ljevičarski pokret "Ustajte". Cilj je naravno protresti njemačku političku scenu i – jednog dana – doći na vlast.

Slični projekti su u nekim drugim europskim zemljama već bili uspješni – nekada s lijevih, nekada s desnih pozicija. No pokazalo se da oni, jednom došavši na vlast, često brzo mijenjaju svoj karakter.

Italija i njen komičar

Kao primjerice u ITALIJI. U toj zemlji je pokret Pet zvjezdica postao masovan: ni lijevo, ni desno, ali uvijek glasno ljutit i psovački. Pod motom "Vaffanculo!" ("Poljubi me u dupe") komičar Beppe Grillo je 2009. godine lansirao pokret čiji su glavni neprijatelji bili korumpirani političari i dotada vladajuće elite u zemlji. U međuvremenu je ovaj pokret po snazi daleko nadišao i socijaldemokrate i građansku „Forza Italia" Silvija Berlusconija.

Na ovogodišnjim parlamentarnim izborima su dobili više od 30 posto, glasova i time postali najjača stranka, te su po prvi puta u vladi. Zajedno sa desničarskom "Ligom" oni čine prvu vladu Italije koja je izrazito kritična prema EU - i stalno izazivaju svojim polemikama nove potrese u zemlji. Pokret je teško definirati: to je skup blogera, ljevičara, desničara, kompjuterskih nerdova i političkih filozofa.

Birači na siromašnijom Jugu zemlje polažu naročito velike nade u Pet zvjezdica. Međutim, od predizbornih obećanja, kao što je na primjer bezuvjetni prihod za sve građana - za sada još nema ništa. Čelnik stranke Luigi Di Maio prije svega stalno izaziva, i prijeti Europskoj Uniji. Za razliku od Grilla, mladi 32-godišnji Di Maio djeluje pristojno.

Ali nova na vlasti, ova stranka tek treba pronaći svoj put. Jer, jedno je biti glasna opozicija, a drugo je biti na vlasti morati isporučivati rezultate.

Francuska u pokretu

U FRANCUSKOJ je Emmanuel Macron napravio čudo: Kako bi temeljno preorao političku scenu, tadašnji ministar ekonomije je u travnju 2016. osnovano političku grupu "En marche" ("U pokretu"). I ova grupa sebe nije htjela pozicionirati ni lijevo ni desno u političkom spektru.

Socijalno-liberalnom Macronu je korjenita promjena pošla od ruke - u svibnju 2017. ušao je u Jelizejsku palaču kao najmlađi predsjednik svih vremena. U posljednjem krugu predsjedničkih izbora, ovaj prijatelj Europe je potukao desno-populističku Marine Le Pen iz Nacionalnog fronta. Od "En Marche" postaje "La République en Marche" (LREM odnosno „Republika u pokretu"). U Narodnoj skupštini - donjem domu parlamenta - poslanički klub LREM ima većinu, 312 od 577 mjesta. Kao važni projekti su na početku navedeni: reforma tržišta rada, reorganizacija EU, i budžetski program štednje s ciljem da se uštedi više milijardi eura.

Međutim, LREM nema mnogo istaknutih i poznatih političara. U svibnju sljedeće godine su izbori za Europski parlament i 40-godišnji Macron će morati položiti karte na stol i pokazati gdje je pozicionirao svoju stranku. Jedna stvar je jasna: on želi biračko tijelo polarizirati u dva tabora, nacionaliste i naprednjake, protivnike Europe i njene prijatelje.

Španjolske mogućnosti

Vjetrić revolucije se osjeća oko ljevičarske protestne stranke Podemos ("Možemo") u ŠPANJOLSKOJ. Ona je nastala je iz "Pokreta ogorčenih" u ožujku 2014. Godine i vrlo brzo je počela igrati važnu ulogu na političkoj sceni. Za samo 20 dana je okupila 100.000 članova i postala treća po veličini stranka u Španjolskoj. Sada ima više od 460.000 članova.

Na parlamentarnim izborima u prosincu 2015. godine, savez "Unidos Podemos" ("Ujedinjeni možemo") koji je predvodio Pablo Iglesijas (39) politolog i glavni tajnik Podemosa - osvaja gotovo 13,5 posto glasova. Sa 67 od ukupno 350 poslanika, to je treća snaga u Madridskom Congreso de los Diputados. Podemos je imao ključnu ulogu prilikom rušenja konzervativnog premijera Mariana Rajoya - do kojeg je došlo u lipnju, izglasavanjem nepovjerenja a na prijedlog socijalističkog vođe Pedra Sancheza. Nakon brojnih korupcijskih skandala u Španjolskoj posljednjih godina, Podemos zagovara „novu etiku" u politici i želi se osloboditi „stare kaste".

Grčka tragedija

I jedan pokret u GRČKOJ je u početku puno obećavao: vladajuća stranka „Syriza" (Savez radikalne ljevice), nastala udruživanjem različitih ljevičarskih stranaka. Ono što joj je dugo nedostajalo bilo je odgovarajuće okruženje i karizmatični vođa. I jedno i drugo je dobila 2010. „Syriza" je profitirala od gubitka kredibiliteta dvije etablirane stranke koje su se dotada smjenjivale na vlasti, konzervativaca i socijalista. Oni su kako bi koja bila na vlasti naizmjenično ekonomski uništavali zemlju - nepotizmom, zaduživanjem i klijentelskim sistemom. Kada su započeli beskrajni programi štednje, u stanovništvu je poraslo ogorčenje.

Poboljšanje je obećao mladi Aleksis Tsipras. Najavljivao je ukidanje svih programa štednje, povećanje plaća bez da smanjenja penzija. I želio je etablirane stranke učiniti suvišnima. Syriza je u roku od pet godina sa 3,5 posto skočila na 35,5 posto glasova i već tri i po godine vlada Grčkom.

Ali, od tada se Tsipras znatno i u kratko vrijeme promijenio: nakon što je u ljeto 2015. Grčku gotovo doveo do izlaska iz Eurozone, on je radikalno promijenio svoj kurs. Pristao je na još strože mjere štednje i pretvorio se u izvršitelja reformi koje zahtijeva takozvana Trojka –Europska unija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond. U međuvremenu je taj pokret postao One-Man-Show.

 

Autorica: Annette Reuther, dpa