Izbjeglice: Ni na nebu ni na zemlji

Ovu djevojčicu iz sirijskoga grada Dare susreo sam na Odjelu za intenzivnu njegu bolnice Liječnika bez granica u jordanskom gradu Ramtha. Jedna kazetna bomba razorila je kuću u kojoj je živjela i ubila veći dio njezine obitelji. Njezina majka morala je s njom preko granice, jer u Siriji više nije bilo neurokirurga. Njezino tijelo je puno gelera, a ima i veliku ranu na glavi.

Mnogi Sirijci sade povrće kako ne bi umrli od gladi. Ovoga čovjeka pogodili su geleri kazetne bombe kada je požurio da pomogne susjedu, koji je bio ranjen u jednom napadu. On tvrdi da Asad ovim tzv. dvostrukim napadima nastoji maksimalno povećati broj žrtava. Na taj način se ljudi nastoje prisiliti da ne pomažu ranjenima i da budu nijemi svjedoci njihovih patnji.

Izbjeglički kamp Zatari u Jordanu sa svojih 80.000 "stanovnika" polako se pretvara u grad. I to u grad koji je daleko od imalo podnošljivog mjesta za život. Opskrba vodom i strujom je slaba, WC-a nema dovoljno - jer jordanska vlada ne želi da ovi ljudi tu i trajno ostanu. I pustinjske oluje otežavaju život izbjeglicama - Sirijcima.

Valerio i Kevin nemaju državljanstvo kao ni njihovi roditelji, koji nisu uspjeli skupiti dokumente koje birokracija od njih traži. Oni žive u jednoj prikolici izvan Rima, u jednom kampu za Sinte i Rome. Njihov otac Ramadan mora računati s napuštanjem Italije ako počini i najmanji prekršaj - u što pripada i odvođenje djece u školu.

Ova djevojčica je svo vrijeme koje sam boravio u njezinoj bolničkoj sobi gledala prema prozoru. Pretrpjela je teške ozljede glave. Liječnici pretpostavljaju da u mislima stalno proživljava traumu odnosno događaj koji je doveo do ozljeda glave. Ona nikada neće biti samostalna i uvijek će biti upućena na nečiju pomoć.

2003. je izbio sukob u sudanskom Darfuru. Posljedice rata su vidljive i u susjednim zemljama. Ova djeca pohađaju isusovačku školu za izbjeglice koja se nalazi na istoku Čada - u pustinji. Svi oni su ovdje rođeni i proveli su djetinjstvo u zemlji koja je siromašna i nije voljna integrirati izbjeglice u svoje društvo.

UNHCR kaže da izbjeglice u prosjeku po 17 godina provode u izbjegličkim kampovima. Za mnoge je to cijelo njihovo djetinjstvo. Na istoku Čada mnoga od ove djece već sa šest godina moraju se brinuti sama o sebi. Glad i nedostatak vode u kampovima širom svijeta dovode do toga da cijela generacija djece odrasta bez obrazovanja i nije u stanju razvijati se.

Šajma ima troje djece. Boji se da njezina obitelj nikada neće biti u stanju voditi normalan život. Najprije je bila domaćica koja je pomagala svom mužu u poljoprivredi. Kaže da nije razumjela zbog čega je izbio rat. Bilo je dovoljno hrane i vode, djeca su mogla ići u školu. Sada žive u prikolici i pate od neuhranjenosti.