Izbjeglice su važnije od državnog duga?

Izbjeglička kriza je neke stvari u Europi okrenula naglavačke: mnogo toga što su prije bila stroga pravila se danas relativizira. To se odnosi i na kriterije ekonomske stabilnosti država članica EU, dakle odnosa državnog duga prema prihodima. Neke su zemlje uvjerene da kad sad toliko troše na izbjeglice, onda to mora uzeti u obzir i Europska komisija u ocjeni stanja njihove državne blagajne.

Načelno, Bruxelles je suglasan. Predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker je koncem listopada najavio "fleksibilno tumačenje" državnog deficita za zemlje koje su osobito pogođene izbjegličkom krizom. Tako i Austrija ima velikih šansi da se ove izvanredne izdatke uklopi u državni proračun. Ali Juncker upozorava kako "ima zemalja, među njima su i neke velike, koje ne čine dovoljno" makar se pozivaju na izbjegličku krizu. On između ostalih misli na Francusku koja već godinama ne uspijeva uravnotežiti svoje državne rashode i prihode, ali to nema nikakve veze s izbjeglicama. Jer u usporedbi s nekim drugim zemljama, Francuska prima veoma mali broj izbjeglica.

Europska komisija se očito boji da neke države iskorištavaju izbjegličku krizu kako bi ishodile posebne ustupke. Tako to vidi i vlada u Berlinu. Martin Jäger, glasnogovornik Ministarstva financija u ime vlade "Smatra pogrešnim da se potkopava pakt (fiskalne) stabilnosti u svjetlu ovog problema."

"I drugi to rade"

Vlada Grčke je pak posebno drska. Obzirom da je Atena ispunila tek jedva četvrtinu reformi na koje se obavezala, zajmodavci joj još uvijek nisu isplatili dvije milijarde eura svježeg novca. U pregovorima grčka vlada od zajmodavaca traži ustupke jer ima dodatnih troškova zbog izbjeglica. Nadležni ministar Ioannis Mouzalas je navodno ustvrdio kako "to radi i Italija i druge zemlje."

Nitko ne spori da je Grčka pod velikim pritiskom. Ali Atena od Europske komisije dobiva skoro šest milijuna eura pomoći samo za izbjeglice. Njemačka vlada u svakom slučaju Grčkoj "ne želi dati popust", kako je to jasno kaže glasnogovornik Jäger. I ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinemeier je tijekom nedavnog posjeta Ateni upozorio neka "sad kod malenih poteškoća ne dolaze sa novim željama i zahtjevima."

Srdžba na "nove"

Ali financije se sad koriste i obrnuto, kao sredstvo pritiska kad je riječ o raspodjeli izbjeglica. Predsjedatelj skupine zemalja zone eura Jeroen Dijsselbloem predlaže da "onim članicama EU koje ne surađuju u raspodjeli azilanata možda treba smanjiti potpore koje dobivaju iz Bruxellesa." S njim se slaže i Herbert Reul, predsjednik kluba zastupnika stranaka CDU/CSU u Europskom parlamentu: "Moramo razmisliti kako da se ponašamo prema zemljama koji se potpuno nesolidarno ponašaju."

Ipak, EK smatra da bi takve mjere bile teško provedive, a Janis Emmanuilidis iz briselskog European Policy Centre smatra i da to nije politički mudro. "U jednom tako osjetljivom pitanju mora se pokušati naći kompromis i pokušati razumjeti suprotnu stranu."

Razmjere razočarenja nekih "starih" članica Europske unije zbog blokade "novih" članica EU jasno je pokazala nedavna i iznenađujuće nediplomatska izjava povjerenika za financijska pitanja EU porijeklom iz Francuske, Pierre Moscovicija. "Bila je naša obaveza prihvatiti zemlje koje su umakle sovjetskoj tiraniji. To smo učinili s velikim entuzijazmom". Ali sad su sve jasnije "velike kulturološke razlike između nekih od tih zemalja i bivše zapadne Europe."

Ankara ima dobre karte

U osobito povoljnoj poziciji prema Europi se nalazi turska vlada jer većina izbjeglica u Europu stiže preko te zemlje. Turska je doduše obećala da će odvratiti izbjeglice da krenu prema Europi i da će ih opet primiti u Turskoj, ali to će Europu skupo koštati. Njemačka kancelarka je turskom predsjedniku Erdoganu neposredno prije tamošnjih izbora ponudila financijsku pomoć, olakšice u viznom režimu i čak pomoć u pregovorima o pristupu Turske EU, makar je njemačka kancelarka izrazita protivnica članstva Turske u europskoj obitelji.

Ali i Europska unija je izložena golemom pritisku. Predsjednik EK Juncker je nedavno u Europskom parlamentu priznao da "sviđalo se to nama ili ne, moramo surađivati s Turskom." U Parizu je kasnije obrazložio da ako "Turska otvori svoje granice, bit će dva do tri milijuna izbjeglica koji će krenuti u Europu." Zato Europa mora Turskoj "platiti svaku cijenu."

Janis Emmanuilidis je uvjeren: "Erdogan može tražiti mnogo i mi smo spremni mnogo dati", ali samo "ako on zaista bude u stanju provesti ono što je obećao." Europljani su si sami krivi što u toj mjeri ovisni o Turskoj, jer su u izbjegličkoj krizi "dopustili da se situacija toliko zaoštri".

Emanulidis isto tako konstatira: "Kohezija među državama članicama je veoma slaba. Fragmentacija se još povećala." Doduše ne vjeruje da će se zbog toga Europska unija raspasti, ali je to "veoma težak izazov" kojim će se EU morati baviti još godinama.