Izbjeći zamku IS-a
U vojnom smislu takozvana Islamska država već je mjesecima u povlačenju. Od početka zračnih napada zapadno-arapskog saveza, koji je formiran prije godinu i pol dana, pseudo-kalifat je izgubio skoro 40 posto teritorija koji je u Siriji i Iraku držao pod nadzorom. Uz to su - tijekom operacija saveza protiv IS-a - ubijene i brojne visoko pozicionirane vođe IS-a. Osjetno se smanjio i broj boraca iz inozemstva, otkada Turska strože kontrolira granicu sa Sirijom.
Ali ne drže IS samo učestali zračni napadi pod velikim pritiskom. Tome uvelike doprinose i uspjesi kurdskih milicija i novoformiranih iračkih sigurnosnih snaga, čime se stalo na put ekspanziji kalifata. U svakom slučaju izgleda da je džihadistički državni projekt u krizi, jer bez vojne ekspanzije, koju prati ekonomska pljačka, IS će teško moći preživjeti.
Širenje borbene zone
Više stvari pokazuje da „Islamska država“ 2016. godine može biti uklonjena s važnih dijelova teritorija. Pripreme za međunarodno, koordinirano osvajanje Mosula, naveliko su u tijeku. Ali što se više samoprozvani kalifat gura u slijepu ulicu, njegova sredstva postaju brutalnija, kao i nove strategije. S ciljem održanja sna o globalnom kalifatu i odvraćanja od vlastitih slabosti, IS-u su hitno potrebni novi „uspjesi“. Zato on traži nova polja djelovanja i nastoji se ugnijezditi u islamskim državama kojima prijeti raspad, prije svega u sjevernoj Africi.
Pred takvom pozadinom može se razumjeti IS-ova strategija zaoštravanja konflikata: ciljanim akcijama u muslimanskim zemljama nastoji sijati razdor između sunita i šijita, kao i poticati stanje slično građanskom ratu u post-Sadamovom Iraku. Nečuvene serije napada u Tunisu, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i Turskoj nose potpis terorističke mreže IS-a.
Oduprijeti se populizmu
I u Europi se događa puno više od promotivne kampanje IS-ovih ekstremista, s ciljem demonstracije snage i pridobivanja novih pristaša. Napadi u Parizu, kao i Bruxellesu, dokaz su za to da se pseudokalifat sve više zalaže za perfidnu strategiju ekstremnog polariziranja i podjele među muslimanima i nemuslimanima u europskim društvima.
Suludim ubijanjem nedužnih ljudi nastoji prisiliti zapadne vlade, kao i društva, na pretjerane reakcije, koje miran suživot muslimana i nemuslimana praktično čine nemogućim. U to pripada: sve muslimane u Europi staviti pod sumnju, odnosno ograničiti njihova građanska prava.
Taj refleks se mogao vidjeti nekoliko sati nakon terorističkih napada u Bruxellesu. Opasna retorika poput „U ratu smo“ jasno ide na ruku IS-ovim ekstremistima. Akcije suverenih država time se nastoji izjednačiti sa sotonskim terorom terorističkih milicija. Potvrdu osobnog žrtvovanja ideolozi IS-a traže u ekstremnom zaoštravanju situacije: da Zapad zaista povede rat protiv islama – a ne protiv jedne ubilačke bande. Da muslimani u Europi budu zbog IS-ovih terorističkih napada sustavno proganjani, kako im ništa drugo ne bi preostalo nego da se priključe nihilistima IS-a.
Hoće li proći takva perfidna računica terorista IS-a na kraju krajeva ovisi o reakciji europskih demokracija.