Boja njezinog blejzera se promijenila, ali poruka je ostala ista. Njemačka kancelarka ponovno je, nakon video-konferencije s premijerima 16 saveznih zemalja, uz ozbiljan izraz lica objavila da Njemačka mora ostati u lockdownu. Borba protiv korona-pandemije po treći put u tri mjeseca ide u produžetke. A što nakon toga? Sve ovisi o epidemiološkoj situaciji.
Zar stvarno netko vjeruje da će 14. veljače stvari izgledati puno bolje, da će situacija oko broja infekcija biti u toj mjeri pod kontrolom da se ponovno može otvoriti škole, vrtiće, dućane i restorane? Sigurno ne. U ožujku? Teško. Uskrs? Možda? Ali samo uz određene uvjete. Početkom travnja još nije dovoljno toplo da bi se život opet mogao „preseliti" izvan kuća i stanova, na otvoreno, kao prošlog ljeta. A niti će dovoljan broj ljudi do tada biti cijepljen.
Može li se zaustaviti britansku mutaciju?
Virus se, kako znamo, može pobijediti stjecanjem (masovnijeg) imuniteta. Hoćemo li ga i kada steći? To ovisi i o sposobnosti virusa da brzo i u znatnijoj mjeri mutira. Koliko dugo će cjepivo djelovati protiv mutacija? Europa je kupila premalo seruma da bi bila u stanju brzo cijepiti milijune ljudi. Fatalna greška u utrci protiv vremena.
Pogotovo s obzirom na činjenicu da je novi soj iz Velike Britanije, koji se širi i po kontinentu, puno zarazniji. Virolozi koji savjetuju njemačke političare uoči jučerašnje konferencije predviđaju „britanski scenarij" u ožujku – i zato su inzistirali na kompletnom lockdownu. O toj se ideji raspravljalo u danima uoči sastanka – o takozvanom „mega-lockdownu".
Politička dilema
Ali politika se odlučila protiv toga. I usvaja stroža pravila o korištenju zaštitnih maski, više fizičke distance i više homeofficea. Ustvari samo intenziviranje pravila koja su ionako već neko vrijeme na snazi. No, hoće li to biti dovoljno? Broj novih infekcija i smrtnih slučajeva nešto su doduše opali, ali još uvijek su daleko od toga da bi bili prihvatljivi.
Politika se nalazi u dilemi: na jednoj strani vlada još uvijek velika opasnost - obzirom na mutacije možda i veća nego ranije. Ali da bi se u jednoj slobodnoj zemlji i liberalnoj demokraciji uopće bilo u stanju provoditi stroge mjere i pritom moglo računati na razumijevanje građana, svakako je potrebno da građani te mjere prihvate – a njihova spremnost opada.
Drugi val…
Njemačka na početku 2021. više nije ista ona zemlja koja je bila na početku pandemije. Prvi val je bio šokirajući – i istovremeno motivirajući. Uloženi su zajednički napori, postojao je zajednički nazivnik. Strah od virusa je bio toliko velik da su kod kuće ostali svi oni koji su to mogli. Veći dio društva je bio zaključan. Centri gradova su bili pusti, ulice tako prazne da su pojedini cestovni trakovi „prenamijenjeni" i prepuštene na korištenje biciklistima. Po autocestama se bez ikakve opasnosti moglo doslovce šetati.
U drugom valu su ulice pune. Gospodarstvo opet funkcionira, a to je i politička volja. Čak si ni Njemačka ne može po drugi put dozvoliti kompletni lockdown, s dodatnim kreditima koji opterećuju državni proračun.
Nakon godinu dana života s pandemijom, puno toga je prešlo u naviku, ljudi su navikli na život u stalnom izvanrednom stanju. Oni su „otupili” na opasnost, ali su istovremeno deprimirani i umorni od pandemije. Nemaju više snage, a ni volje za daljnje napore. Nemaju ni snage ni volje za još nekoliko tjedana života u samoći vlastitog doma ili u obiteljskom kaosu, sa svime onime što im donosi činjenica da su škole i vrtići zatvoreni.
Raste otpor
U politici, ali i u političkoj komunikaciji je napravljeno previše grešaka. Sada više ljudi propitkuje dijelom i proturječne i teško shvatljive mjere. Zašto su zatvoreni frizerski saloni, a istovremeno vlada gužva u supermarketima? Zašto se ne smije u restoran, a istovremeno ljudi sjede kao „sardine” u autobusima i vlakovima? Zašto se puno bolje ne štiti posebno ranjive skupine, starije i bolesne osobe? Kvalitetne medicinske maske i obavezno testiranje u staračkim domovima? To se moglo i ranije usvojiti.
Raste nezadovoljstvo i u gospodarstvu. Branše koje su pogođene lockdownom suočavaju se s egzistencijalnim problemima, mnoge tvrtke su zapravo već morale proglasiti stečaj. Kulturni i umjetnički pogoni, tvrtke koje organiziraju razne događaje poput koncerata praktički više ne postoje. Njihove pozive u pomoć nitko ne čuje, širi se gorka spoznaja da gastronomija i kultura nisu sistemski relevantni sektori. Lufthansa je vrlo brzo na svom računu imala milijarde eura državne pomoći, a neki njemački ugostitelji još uvijek čekaju na podršku koju im je politika obećala još u studenom.
Najteži mjeseci
Čak i tamo gdje se privredne aktivnosti još uvijek odvijaju, politika više ne može ubrati koji bod na konto kriznog menadžmenta. Sve su glasniji zahtjevi za popuštanjem mjera. Više homeofficea za zaposlenike? Možda bolje ne, jer bi to onda nakon pandemije mogla postati navika. I ovim najnovijim mjerama je politika poručila da poslodavci svojim radnicima moraju ponuditi mogućnost rada od kuće u slučaju komplicirane epidemiološke situacije, ali neuviđavni poslodavci će svejedno pronaći način da ignoriraju taj apel. Ako im ništa drugo ne padne na pamet, mogu jednostavno reći da poslovne aktivnosti ne dopuštaju homeoffice.
Sljedeći mjeseci će biti najteži u pandemiji, to je politika poručila još u prosincu. A što to stvarno znači – vidimo sad i to jasno. Ljudima trebaju ciljevi. Pozitivni ciljevi. Stvari kojima se mogu radovati. Vani je hladno, sivo i pada kiša. To nije problem ako je u kući dobro raspoloženje, kad je veselo društvo, a na dohvat ruke sljedeći raspust ili godišnji odmor. A trenutno ništa od toga nije na dohvat ruke. Upravo suprotno. Nema tog pozitivnog očekivanja. Jer su izostali stvarni uspjesi. Politika sve karte stavlja na princip nade i na to da će svi izdržati. Nekako...