„Izvini. Da, ja sam Rus.“

U kasnim večernjim satima pored sela Kijevo kod Kragujevca prolaze automobili sa stranim tablicama. To su izbjeglice iz Kijevske oblasti u Ukrajini, oni idu u privatni hotel u susjednom selu Osojak. Mali hotel „Cider&Squash" nudi im besplatan smještaj, hranu i odmor.

Ekatarina Barbar je sa svojim četverogodišnjim sinom upravo stigla. Došla je u društvu nekoliko prijatelja koji su već mjesec dana, preko Moldavije, Rumunjske i Bugarske, na putu do Srbije. Njezin suprug je još prvog dana rata, 24.2.2022., ostao braniti svoju zemlju. Obitelj je najprije sklonio kod svojih roditelja na selo, a onda je inzistirao na tome da supruga sa sinom što prije napusti Ukrajinu.

„Javlja mi se samo SMS-porukama u kojima napiše: ’Sve je u redu’. Rijetko me zove. Čak ne znam ni gdje je, znam samo da je u Kijevskoj oblasti. Strašno sam zabrinuta za njega“, priča Ekatarina za DW. „Dok smo bili tamo, naše dijete nije shvaćalo zašto stavljamo tamne stvari na prozore, zašto se krijemo od aviona i zašto se ne može igrati u dvorištu kao i obično, nego se mora skrivati."

„Sada je često histeričan, plačljiv, traži oca. Sada kada crta, isprva nisam razumjela što je to. Crta mračne stvari, ratne avione, hitnu pomoć koja vozi ljude… Zabrinuta sam i za njega puno, kako će sve ovo utjecati na njega. Zabrinuta sam i za veliki broj naših prijatelja koji su ostali, za mnogo ljudi“, kaže Ekatarina. Dodaje i da su ostavili mnogo humanitarne pomoći za djecu i majke koje su iz Mariupolja i drugih gradova dovedeni u grad Bila Crkva gdje je ona živjela. Brine i za njih.

Pod istim krovom s Rusima

Nakon Moldavije, gdje su imali mnogo problema, a onda Rumunjske i Bugarske za koje kaže da su tamo divni ljudi, ove noći imaju besplatan smještaj u lijepoj i čistoj sobi u malom hotelu u srcu Šumadije. Miris večere koji se širi iz kuhinje, nepoznat je na tim prostorima Balkana. To je gruzijsko nacionalno jelo „hinkali“ koje priprema glava te kuće osobno. Vlasnici hotela su Rusi – Mihail Golubcov i njegova supruga Vera.

„Šokirali smo se kada smo shvatili da su vlasnici ovog mjesta gdje boravimo Rusi. To je bila naša prva reakcija. Ali sada nam je baš drago da postoje takvi ljudi. Beskrajno smo zahvalni. Divno smo dočekani, sobe su dobre, hrana je vrlo ukusna, ima svega i za jelo i za piće. Osjećamo se sigurno“, pričaju došljaci iz Ukrajine. Objašnjavaju još da su čitav put, sve točke za odmor i spavanje, za njih organizirali prijatelji koji ih čekaju u Njemačkoj. I da nisu imali pojma da će spavati pod istim krovom s Rusima.

A njihov domaćin i glavni šef kuhinje, Mihail Golubcov, sa svojim suprugom i djecom, po cijeli dan ima pune ruke posla. Stalno dočekuje i ispraća izbjeglice iz Ukrajine. Nije ni sanjao da će to raditi kada je 2014. kupio zemlju i kuću, a potom napravio smještajne kapacitete. Ta godina je i za njega bila prekretnica. Tada se odlučio na odlazak iz Rusije, iz Jekaterinburga na samoj granici Europe i Azije.

„Putin je 2014. ukrao Krim. Znači, on je lopov. Ljudi su podržavali to, znači podržavali su lopova. Lopov uvijek hoće nešto više i postaje veći razbojnik. Na kraju ubija. Ja se više nisam mogao svađati s ljudima, sa susjedima i nisam više htio živjeti u zemlji u kojoj podržavaju lopove“, priča Mihail.

Što je Rusija izgubila?

U Rusiji je Mihail, kojega ukućani zovu Miša, bio građevinski inženjer. U Srbiji se bavi ugostiteljstvom i povrtlarstvom, pravi svoje vino i cider. Kaže da je u dobrim odnosima sa susjedima u selu i naglašava da je to vrlo važno:

„Rusi i Ukrajinci su bili dobri susjedi. Rusija je ovolika (širi ruke), a Krim mali (pokazuje prstima jedne ruke). I što je Rusija dobila? Ovolicni Krim. A izgubila? Dobre susjede."

Na pitanje kako je kao Rus reagirao na „specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini", nastupa najprije tajac: „Ja sam plakao, stvarno. Nisam znao što da radim. Pitam ljude što da radim, kažu – izađi na ulicu. Ja sam nalijepio ukrajinsku zastavu na grudi i izašao na ulicu. Moj sin je uradio to isto u kragujevačkoj gimnaziji. Moja žena je s djecom išla na protest u Beograd.“

Oni su šetali ulicama Kragujevca i Beograda protestirajući protiv rata, a njegova kćerka je protestirala u Sankt Peterburgu u Rusiji. Zbog toga je bila i privedena s još pedesetak ljudi. U prekršajnoj prijavi pisalo je da je bila na manje od metar i pol od drugih ljudi.

„Gledajte djeco, on je Rus, ali nije opasan"

Mihail i Vera pričaju da je kroz njihov hotel prošlo više od pedeset žena s djecom, među njima i jedna tek rođena beba. Na prvi pregled su je vodili u kragujevački Dom zdravlja. Do sada su, kaže, živjeli od ugostiteljstva, ali su sada, uz pomoć donacija prijatelja i rodbine, uspjeli omogućiti onima koji bježe od rata da kod njih sve bude besplatno. Objašnjava nam i zašto sve to radi:

„Rat je veliki grijeh. Za grijeh treba pokajanje. Kako se ja mogu pokajati? Samo tako da nešto pomognem“, zaključuje Mihail.

Kaže da neki gosti i ne znaju da je on Rus. A kada ga za to u nevjerici pitaju, on uvijek odgovara isto: „Izvini. Da, ja sam Rus." I nastavlja: „Oni se onda okrenu djeci i kažu: 'Gledajte deco, on je Rus, ali nije opasan, on je dobar. Putin je loš, ali ima Rusa koji nisu loši'."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu