Izvještaja o zločinu u Srebrenici – kao da nije ni bilo?
15. kolovoza 2018
Baš kao što se moglo očekivati da će parlament entiteta Republike Srpske poništiti izvještaj koji je pisan još 2004. i koji je bio najjasnije priznanje za zločine u Srebrenici ( Zašto je Njemačka dobila popis osumnjičenih za zločine u Srebrenici?), tako se mogla očekivati i burna reakcija međunarodnih i institucija drugih zemalja u Bosni i Hercegovini. Tako se oglasio Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, izaslanstvo EU, OSCE i veleposlanstvo SAD koji osuđuju „cinično” korištenje tog Izvještaja Komisije o događajima u i oko Srebrenice godine u političke svrhe u predizbornom razdoblju. Takva politizacija tog dokumenta „ne pridonosi pravdi i pomirenju" i smatra se kako „predstavlja prijetnju procesu postizanja pravde za sve žrtve ratnih zločina."
Predmet glavnog spora je bio popis baš svih pripadnika oružanih snaga Republike Srpske u doba zločina u Srebrenici i popis sa oko 22 tisuće imena je udruga Majki Srebrenice početkom srpnja predala državnom odvjetništvu Njemačke na postupak. Popis je bio tek dio procesa u stvaranju tog Izvještaja, ali već tada je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik onda i čitav taj izvještaj proglasio „neistinitim" i „iznuđenim od međunarodne zajednice".
„Činjenice ostaju činjenice"
No nakon te odluke o poništavanju Skupštine Republike Srpske, ta međunarodna zajednica podsjeća kako je „izvještaj pomogao zajednicama u Bosni i Hercegovini krenuti naprijed i težiti pomirenju i miru. Mnogi od rezultata Izvještaja su provjereni i potvrđeni presudama i domaćih i međunarodnih sudova. Činjenicu da je u Srebrenici 1995. godine počinjen genocid su potvrdila dva međunarodna suda. Činjenice se neće promijeniti, bez obzira na uloženi napor ponovno pisati povijest. Da budemo jasni: nitko ne demonizira Republiku Srpsku, niti govori o kolektivnoj odgovornosti Republike Srpske ili srpskog naroda, kao što tvrdi predsjednik Republike Srpske i drugi. Žrtava ima na svim stranama, uključujući i srpski narod”, piše u zajedničkoj izjavi OHR-a, veleposlanstva SAD u Bosni i Hercegovini i OSCE-a.
Trenutno se u Republici Srpskoj namjerno manipulira javnost tvrdnjom kako je taj Izvještaj osnova ne individualne, nego kolektivne odgovornosti svih Srba i osobito onih u Bosni i Hercegovini. Time bi „mogao početi proces osude Srba, a s njim i proces ukidanja Republike Srpske." Naravno, institucija kolektivne odgovornosti ne postoji i sve sudske presude, bilo u Hagu ili pred domaćim sudovima za počinjene zločine navode i počinitelje sa njihovim imenima i prezimenima.
To se zapravo čulo i u Skupštini Republike Srpske od predsjednika kluba zastupnika koalicije Domovina Admira Čavke: "Zločinci imaju svoje ime i prezime. Ne postoji kolektivna odgovornost, ne postoje genocidni narodi. Kako da živimo zajedno ako jedni druge smatramo genocidnim. Gdje će nas to odvesti”, pitao je Čavka tokom posebne sjednice Narodne skupštine.
Članovi komisije „nemaju što dodati"
Poništavanje Izvještaja o Srebenici jedino može značiti da ovaj saziv Narodne skupštine RS smatra kako tadašnja Komisija nije dobro uradila svoj posao. No u raspravi se više puta naglašavalo da poništavanje Izvještaja „ne znači osudu Komisije" nego tek „vremena u kojem je Izvještaj nastao", odnosno tadašnjeg pritiska međunarodnih predstavnika. Osobitost jest i kako niti jedan član komisije nije htio komentirati odluku Skupštine, obrazlažući kako je to stav parlamenta i kako „oni nemaju što dodati na tu temu". Oni su poslali zajedničku izjavu „a oni su donijeli odluku kakvu su donijeli”, rekao je jedan od članova tadašnje komisije.
Makar i među građanima Banja Luke uglavnom vlada skromno zanimanje o sudbini tog Izvještaja o Srebrenici, među oporbom u Skupštini je bilo i negodovanja što se o tome odlučuje neposredno pred izbore. No među zastupnicima je uglavnom vladalo jedinstvo kako Izvještaj treba poništiti, makar je i usprkos tome malo vjerojatno da će pitanje Srebrenice dobiti neku novu dimenziju.
Sa jedne strane, čak i ako se objavi nekakvo novo izvješće, već i zbog načina kako je došlo do toga je veliko pitanje da li i međunarodnu zajednicu uopće ono zanima. Isto tako, kakve se to nove „činjenice" mogu utvrditi gotovo tri desetljeća nakon počinjenog zločina. Čak i ako one i postoje, zašto nisu predstavljene već prije, dok su se vodili važni sudski postupci pred Međunarodnim sudom u Hagu ili domaćim pravosuđem.