Jad i bijeda Srbije pred očima berlinalske publike

Koliko očajna mora biti jedna majka koja je spremna zapaliti sebe i svoju djecu? Početna scena filma „Otac“ prikazanog u sekciji Panorama ovogodišnjeg filmskog festivala u Berlinu otvara priču o ocu jedne obitelji koja bi, da se radi o holivudskoj produkciji, možda mogla završiti sretno. Ali riječ je o filmu koji je inspiriran stvarnim događajem u današnjoj Srbiji u kojoj je realnost sve samo ne Hollywood. Stvarni otac u stvarnoj priči je Đorđe Joksimović iz okolice Kragujevca kojemu su nadležne lokalne institucije oduzele djecu uz obrazloženje da se o njima ne može adekvatno brinuti jer za to nema materijalnih uvjeta. Joksimovićev život se razbio poput prozorskog stakla na koji je bačen kamen i pred njim su ostale samo krhotine: izgubio je posao u tvornici, majka njegove djece je završila na psihijatriji i rečeno mu je da će njegova djeca ubuduće živjeti u hraniteljskoj obitelji . Očajan, ali odlučan boriti se za njih, zaputio se pješke u Beograd obratiti se za pomoć direktno državnom Ministarstvu za rad.

Balkanski „Pariz, Texas"

Redatelj Srdan Golubović ga je pred Ministarstvom upoznao i poželio njegovu priču ispričati na filmskom platnu. „Kad sam saznao tu njegovu priču i kad sam otišao da razgovaram sa njim, prva mi je asocijacija bila 'Pariz, Texas' i shvatio sam da ima nešto stvarno sinematično u njegovoj priči. A onda sam, razgovarajući s njim, saznao da on nije krenuo u tu šetnju kao neki racionalni akt protesta nego da je nekom svojom intuicijom krenuo da pokaže sebi i drugima da može,“ ispričao nam je Golubović u ekskluzivnom razgovoru za DW. U tom tenutku je, kaže, od ove priče odlučio napraviti bajku sa socijalno-birokratskim početkom, a ne socijalnu dramu. „Tako se film odvojio od realnog događaja i realnog čoveka  i postao fikcija."

I tako je Đorđe postao Nikola. „Nisam hteo da manipulišem sa stvarnim događajem i sa sudbinom stvarnog čoveka jer u filmu nije sve kao što se njemu desilo i nisam želeo da stavljam njemu neki teret svega ovoga. A onda se Ognjen Sviličić (scenarist filma, op.a.) setio da je sveti Nikola zaštitnik putnika pa smo odlučili da se on zove Nikola.“

Teško siromaštvo kao posljedica raslojavanja društva

Nikola, kojega izvrsno glumi Goran Bogdan, kreće pješke na put od 300 kilometara, put na kojemu prolazi pored napuštenih i devastiranih tvornica. Sreće krijumčara ljudima koji ga nagovara da uzme pravdu u svoje ruke, da otme djecu i da ih u njegovom kombiju u kojemu prevozi ilegalne migrante, prebaci preko granice. Na kruhu i vodi pješači kroz šume, polja i livade, sreće vukove koji mu se izmiču s puta i ljude koje je nevolja natjerala da postanu vukovi. „Ja se nisam ni najmanje trudio da slika Srbije bude ružnija nego što jest, stvarno sam se trudio da to bude onako kako jeste. Čim se izađe iz zone komfora u Beogradu  u kojemu ja i moji prijatelji živimo, čim čovek ode u predgrađa ili sela van Beograda, to je neki potpuno drugi život."

Golubović je, kaže, želio napraviti priču koja je jako utemeljena na onome što je srpsko društvo danas i tu njegov film ne poštuje zakone bajke. Nikolina priča je priča koja je simtomatična za Srbiju u aktualnom trenutku i koja se, vjeruje redatelj, nije mogla dogoditi kada je on, rođen 1972., bio mali. U Jugoslaviji je, argumentira, razlika između najniže i najviše plaće bila 1:7, a danas je jedan naprama nekoliko tisuća. To, zaključuje, nužno dovodi do strašnog raslojavanja društva. „Ja sam odrastao u Novom Beogradu koji je u stvari bio Jugoslavija u malom. U istoj zgradi je živeo i sa mnom išao u školu moj drug kojemu je otac bio direktor naftne kompanije Jugopetrol, dole je bio sin kamiondžije. Nikoga nije zanimalo niti je bilo važno koliko ko ima novca i ko je kome otac nego je način da se dokazuješ u društvu bio da si duhovit, da igraš dobro fudbal, da si dobar đak, da si dobar drug. To su bile potpuno druge vrednosti. Toga svega više nema."

Ali Golubović je svjestan da drastično raslojavanje društva nije pojava specifična za Srbiju i zemlje koje su nastale nakon raspada Jugoslavije,  već da je riječ o globalnom fenomenu. Zato, vjeruje, priča o Nikoli ima i određenu univerzalnost: „U suštini je ovo priča o obespravljenom čoveku koji je odbačen od sopstvenog društva.“

Kraj inspiriran Hitchcockom

Ali Nikola se odlučuje boriti za svoja prava, tiho, uporno i jedino kako zna i može – hodajući poderanih cipela i s nogama punima krvavih žuljeva. Postaje tako junak bez svijesti i želje da to postane. Štoviše, srameći se da bi ga netko mogao vidjeti kao junaka. Nikola samo želi natrag svoju djecu i svoj život. Ali inzistirajući na tim temeljnim pravima, on sebi vraća dostojanstvo. I otvara vrata za nadu. Nikola na kraju filma je potpuno drugačiji čovjek nego Nikola na početku filma. Golubović je, priča nam, kad je počeo raditi na svojoj filmskoj priči, iako je u nju upleo elemente bajke,  znao da ona ne može imati happy end. Ali rješenje za kraj je našao u jednoj priči iz života velikog redateljskog maga Alfreda Hitchocka i vremena kada je ovaj iz Velike Britanije išao u Ameriku raditi prvi film za slavnog producenta Davida O. Selznika. Hitchckocku su, naime, tada svi govorili: on će te tjerati da radiš filmove s happy endom. „Otišao je sa Selznickom na večeru i kad se vratio prijateljima je, koji su nestrpljivo  čekali da im kaže šta je bilo, rekao: 'On neće da traži da od mene da snimam filmove koji završavaju sretno, ali će da traži od mene da snimam filmove koji imaju nadu.' I ja sam se time vodio."

Film je film. A život je život. Đorđe Joksimović , čovjek u čijoj priči je Srdan Golubović našao inspiraciju sa svoj film koji je pozvan na Berlinale i koji će 28. veljače otvoriti FEST, međunarodni filmski festival  u Beogradu, nije ni nakon skoro pet godina dobio svoju djecu natrag. Ali nada ostaje.