Jagoda Marinić: Moj pogled na Europu

Ovo je moja treća postaja na Sredozemlju u ovoj godini: Atena. Grčka. Sada sjedim ovdje za pisaćim stolom, nakon višesatnih razgovora o demokraciji i migraciji. To iz daljine uvijek djeluje nešto jednostavnije. Prisjećam se dana provedenih u Hrvatskoj i Barceloni. Ondje su još zadnje vijesti iz Njemačke bile da su građani savezne pokrajine Mecklenburg-Zapadno Pomorje na izborima kaznili politiku Angele Merkel. "Demokracija", moglo bi se reći i slegnuti ramenima. Kada se ne bi radilo o temeljnim pravima i kada Njemačka ne bi imala puno toga za izgubiti. Alternativa za Njemačku (AfD) je - opet - postala druga najjača stranka. Da, i to je demokracija. Ali, i to postaje jasno u sjeni ruševina Akropole, demokracija u stvari bez vremena za diskusije, bez mjesta za obradu informacija - bez direktne veze prema vladajućima. Tko posreduje?

Njemačku politiku ovdje se vidi kao uzornu, kao miljokaz što se tiče ljudskih prava. Istodobno se čini da mnoge građanke i građani u Njemačkoj to ne smatraju ispravnim. Ipak 82 posto njih želi promjenu smjera politike svoje kancelarke. I zato su mali izbori u Mecklenburgu i Zapadnom Pomorju uspjeli dobiti pozornost međunarodnih medija i izazvali lavinu kolumni i analiza. Što se događa ako Njemačka iznenada krene drugim putem nego proteklih desetljeća? Njemačku od Adenauera vode političari koji su se smatrali Europljanima, koji su gurali europski projekt. Njemačka je do danas jedna od malobrojnih zemalja Europe u čijem parlamentu ne sjede desne stranke. Njemačka je bila ponosna na to. To je bilo umirujuće za ostatak Europe. Dugo se činilo da je Njemačka suočavanjem s vlastitom prošlošću puno toga ispravno učinila. No posljednjih mjeseci njemački je diskurs pregazio samog sebe. Čini se da više nema granice lošeg tona. S novim papirom CSU-a taj se ton dodatno zaoštrio.

U španjolskom listu "La Vanguardia" čitam jedan politički komentar koji mi pokazuje da se na Njemačku u njezinim susjednim državama još uvijek gleda i u ogledalu njezine prošlosti. Ulazak jedne desne stranke u njemački parlament bio bi daljnji korak prema jednoj drugačijoj Europi, čitam. I pitam se, zašto je jedna zemlja, koja tako uspješno provodi integraciju, tako malo ponosna na sebe. I pokazuje tako malo pouzdanja.

Moralni Nijemac i demoralizirani Nijemac

U Mecklenburgu i Zapadnom Pomorju jedva da žive stranci, skoro ni nema ljudi stranog podrijetla. To je jedna od najhomogenijih pokrajina Njemačke, no čak i ovdje se sa ksenofobnom agendom može postati druga stranka po jačini. "La Vanguardia" citira Ernesta Renana, francuskog autora iz 19. stoljeća, koji je navodno rekao da na svijetu nema ništa bolje od moralnih Nijemaca i ništa opasnije od demoraliziranih Nijemaca. Možda je to to. Možda baš to sažima raspoloženje zadnjih dvanaest mjeseci, koji objašnjavaju skretanje u desno. I s njime i bespomoćnost politike.

Prije točno godinu dana Angela Merkel je preko otvorene granice u zemlju pustila ljude u bijegu koji su krenuli u Njemačku. Na željezničkim kolodvorima na njih je čekalo domaće stanovništvo, pljeskali su, pomagali, u svako doba dana i noći. Bilo je to ljeto kulture dobrodošlice. Takvim su ga učinili ljudi u Njemačkoj, a ne politika. Bilo je više pomagača nego što je bilo potrebno. Bilo je, ako se smije slijediti Ernesta Renana, upravo to: nema ničeg boljeg od moralnih Nijemaca. Ta jasnoća oko toga da u trenutku nužde treba pružiti samo jedno: pomoć. Činilo se da je Angela Merkel prošle jeseni bila prava kancelarka u pravom trenutku. S tim građankama i građanima svoje zemlje, koji su spremni pomoći, logična je bila takva jedna rečenica: „Uspjet ćemo“. No danas je "Uspjet ćemo" baš ona rečenica koja ljulja njezinu kancelarsku fotelju. Ona ju je ovoga tjedna zamijenila rečenicom "Njemačka će ostati Njemačka".

No hoće li Njemačka ostati Njemačka ako ne preuzme odgovornost? Kada vodi javni diskurs tako kao da nam je svejedno što 28 milijuna djece živi u izbjeglištvu? Ostaje li Njemačka - Njemačka, ako histerija zbog ljudi u bijegu potisne važne teme poput plativih stanova, obrazovanja ili sigurne mirovine? Možda Merkel sada indirektno plaća za svoju gospodarsku politiku prošlih deset godina: Nijemci se osjećaju nesigurnima i skloni su pseudo-rješenjima. No politika se ne bavi pravim problemima, trenutačno se čini jednostavnijim kopanje po strahu od nepoznatog. Momentalno ima još uvijek milijun izbjeglica na 80 milijuna stanovnika.

Njemačka je posebna zemlja, u svakom pogledu neobična. To je jasno i kada navečer u Barceloni gledam glumačku legendu Hannah Schygullu. U prostoru se uvijek iznova osjeća duh preminulog Rainera Fassbindera, njezinog režisera, koji je od nje stvorio glumicu, a od njemačkog kina međunarodno kino. Ona pjeva u rasprodanoj kinoteci o nekom drugom svijetu, o jednoj zemlji koju je nemoguće pronaći na karti. Njemica koja tečno govori španjolski i očarava publiku. Na trenutak bi joj se skoro moglo povjerovati da je uspjela izaći iz ovoga svijeta i ipak u njemu (pre)živjeti. Ona puno priča između pjesama. Kada počne pričati o Fassbenderu, iznenada govori o "nama djeci poslije Hitlera". Rečenica koja je potpuno s ovoga svijeta. Za tu "djecu poslije Hitlera" Njemačka nije bila podnošljiva. Da bi se moglo disati, bila je potrebna jedna zemlja izvan te zemlje. Ona potom recitira njemačkog pjesnika rumunjskog podrijetla Paula Celana. S najdubljim glasom kojeg će imati ove večeri, govori prve stihove njegove pjesme "Todesfuge":

"Crno mlijeko zore / mi ga pijemo navečer / mi ga pijemo u podne i ujutro / pijemo ga noću / mi pijemo i pijemo / mi kopamo grob u zraku, tu se ne leži tijesno". Mi djeca poslije Hitlera, kaže ona još jednom, i ostavlja iza sebe svoju Njemačku, vraća se svojim njemačkim pjesmama. Ali to se ne može zaboraviti.

Moja Njemačka

Moja Njemačka je jedna potpuno drugačija. No uvijek je samo u ogledalu takvih ljudi kao Hannah Schygulla, koji su znali pričati tu priču, bilo vidljivo koliko je moja Njemačka drugačija. Moja generacija je upoznala jednu posve drugačiju Njemačku. Možda mi nikada nećemo tako umjetnički nadareno bježati iz te realnosti kao Fassbenderova generacija jer nismo bili djeca poslije Hitlera. Mi smo bili djeca za vrijeme Kohla i Merkel. Imali smo privilegiju odrastanja u dinamičnom, demokratskom dobu, u dobu u kojem su pale granice i u kojem se vjerovalo u zajedničku budućnost. U Europu bez granica. Doba u kojem se Njemačka otvorila, ukinula načelo krvne veze i htjela je biti domovina ljudima koji su ondje rođeni. Crno su mlijeko morale probaviti generacije prije nas. Mnogo toga se činilo probavljenim. No sada se čini da smo mi na redu. Mi imamo sve nužno da bismo uspjeli. To je prvi veliki izazov pred kojim se našla moja generacija. Mi smo tu da bismo uspjeli.

Jagoda Marinić je njemačko-hrvatska književnica, kazališna autorica i novinarka. Rođena je kao kćerka hrvatskih doseljenika u Waiblingenu. Danas živi u Heidelbergu. Nedavno je izašao njezin roman "Made in Germany - Was ist deutsch in Deutschland?" ("Made in Germany - što je njemačko u Njemačkoj?"). U njemu razmišlja o identitetu Njemačke kao useljeničke zemlje.