Jahjaga: Ratno seksualno nasilje "otvorena rana" na Kosovu

Atifete Jahjaga je bila predsjednica Republike Kosovo od 2011. do 2016. godine, bila je prva žena na čelu države. Nakon što je diplomirala pravo na Sveučilištu u Prištini, specijalizirala je kazneno pravo. Nakon završetka rata na Kosovu 1999. godine, obavljala je različite funkcije u novoosnovanoj Kosovskoj policiji i 2009. godine imenovana je za zamjenika direktora tih snaga.

Za svog mandata na mjestu predsjednice, politički neovisna Jahjaga borila se za veća prava i ravnopravnost žena i djevojčica na Kosovu. Preko „Jahjaga zaklade", koja je osnovana 2018. godine, ona se, između ostalog, angažira za žrtve seksualnog nasilja tijekom rata na Kosovu, kao i za međuetnički dijalog u regiji zapadnog Balkana.

DW: Predsjednice Jahjaga, postoje procjene da je oko 20.000 žena silovano tijekom rata na Kosovu. Vi ste tijekom svog mandata bili direktno uključeni u podizanje svijesti o tom pitanju. Kako su prikupljeni ti dokazi i koliko su te brojke pouzdane?

Atifete Jahjaga: Kada govorimo o seksualnom nasilju tijekom rata na Kosovu, ono je bilo i ostaje otvorena rana i tabu tema za našu državu i građane.

Za 25 godina od završetka rata, aktivno sam radila na toj temi, posebno tijekom svog mandata kao predsjednica Kosova, nakon toga kao bivša predsjednica, a sada preko „Jahjaga zaklade".

Statistika na koju se pozivamo temelji se na metodologiji koja se koristi ne samo na Kosovu, nego i u Bosni i Hercegovini, Ruandi i Mjanmaru. To je specifična formula za procjenu brojeva. Imamo slučajeve koje su prijavile međunarodne organizacije u vrijeme kada su ta djela počinjena.

Postotak je vrlo visok, s brojem od oko 20.000 žena. Ali to nisu bile samo žene; silovano je i oko 1.000 muškaraca.

Ima slučajeva da su žrtve same prijavljivale silovanje organizacijama koje su dočekivale izbjeglice onda kada su stizale u izbjegličke kampove u susjednim zemljama.

Imamo statistiku Međunarodnog crvenog križa i mnogih drugih organizacija. Tu je zatim broj pobačaja koji su zabilježeni u izbjegličkim kampovima, kao i izvještaji nakon oslobođenja Kosova.

Postoje različiti načini da se dođe do približnog broja od 20.000. Do danas nismo imali kompletno izvješće ni jedne organizacije o točnom broju.

Samo tijekom mog angažiranja po tom pitanju, srela sam se s preko 8.000 žena i muškaraca koji su tijekom rata silovani. Najveći problem je što veliki broj žena i muškaraca još uvijek nije poduzeo korak da o tome otvoreno razgovara sa svojom obitelji ili bilo kim drugim.

DW: Kažete da problemu ratnog seksualnog nasilja u kosovskom društvu nije posvećeno dovoljno pažnje. Čini se da je to još uvijek tabu tema u kosovskim obiteljima. Zašto je to tako?

Jahjaga: To je kombinacija mnogo faktora.

Prvo, to dijelom ima veze s patrijarhalnim mentalitetom našeg društva. Kada sam 2011. godine počela javno govoriti o ovoj temi, zalažući se da se institucije uključe i pozabave tim pitanjem, a što nije bila ustavna odgovornost predsjednika, nego moralna obaveza — naišla sam na razne reakcije, od jedne krajnosti, do druge.

Neki su rekli da Kosovo i tamošnji ljudi nisu spremni razgovarati o toj temi. Jesu priznali da se to događalo, ali su insistirali da se to poglavlje zatvori. Moj odgovor je tada bio: „Kako možete zatvoriti poglavlje koje nikada nije ni otvoreno?"

Velika nepravda je učinjena neposredno nakon rata kada smo preuzeli sve te institucionalne i društvene obaveze prema svakoj ratnoj kategoriji, ali smo marginalizirali preživjele seksualnog nasilja, upirući prstom u njih i ne shvaćajući da su njihova tijela pretvorena u bojno polje. Dok smo otvarali grobove nestalih i podizali spomenike nebrojenim mučenicima, nikada nismo shvatili bol i posljedice s kojima se suočavaju preživjele žrtve seksualnog nasilja.

U to vrijeme je bilo pokušaja da nas obeshrabre, tvrdilo se da kosovsko društvo nije spremno razgovarati o tom pitanju. Međutim, nakon što su se moj ured i moj tim aktivirali, i uz značajne napore civilnog društva, bila sam primorana odgovoriti tadašnjim političkim elitama i reći da je narod uvijek bio spreman suočiti se s tom temom – jednostavno, nedostajalo je odgovarajuće vodstvo koje bi se otvoreno pozabavilo nezacijeljenim ranama našeg društva.

Krajnosti su bile vrlo stvarne. S jedne strane, neki članovi obitelji osobno su dovodili preživjele u organizacije i govorili: „Morate pomoći našim članovima obitelji". S druge, postojala je ona bolna krajnost u kojoj su žene i djevojke bile prisiljene da svoju tajnu čuvaju za sebe i u okviru svojih obitelji zbog zaštite „morala".

Ali, sramota nikada nije bila njihova. To je sramota onih koji su činili te zločine. Ne treba kriviti preživjele, nego počinitelje, koji su silovanje koristili kao oružje rata protiv građana Kosova.

DW: Što su pravosudne institucije učinile kako bi podigle optužnice protiv počinitelja? Mnoge nevladine organizacije već dulje vrijeme dižu glas i navode da država nije učinila ništa po tom pitanju. Bili ste predsjednica u jednom mandatu. Koliko je ta zabrinutost opravdana?

Jahjaga: Do sada smo, ako se ne varam, imali samo devet ili deset slučajeva, to su optužnice koje su sačinili tužiteljstvo i organi za provođenje zakona, dok je samo jedan slučaj pravomoćan, a izricanje kazne postavlja mnoga pitanja.

Bolno je što su tisuće predmeta sastavili UNMIK i EULEX, a ti predmeti su prebačeni u ruke lokalnih institucija, ali nikada nisu tretirani kao zasebni predmeti, nego samo kao dio općih predmeta koji se odnose na ratne zločine. Stoga je nekažnjivost dovela do toga da žrtve seksualnog nasilja izgube povjerenje u pravosudne institucije.