Je li dopušten kriminal da bi se spriječio (drugi) kriminal?

Popisi građana Njemačke koji u nekoj stranoj banci imaju - nerijetko pozamašan imutak kojeg ne žele prijaviti poreznom uredu u svojoj zemlji, redovito uzrokuju i ozbiljnu političku napetost. Ovaj put je pokrajinska vlada u Düsseldorfu od - za sad nepoznate osobe - kupila CD-ROM na kojem su podaci o Nijemcima koji su mušterije podružnice banke Cottus u Zürichu koja je pak u vlasništvu britanske Royal Bank of Scotland.

Kako njemački mediji otkrivaju, na njemu se nalaze imena oko tisuću imućnih građana Njemačke koji posjeduju račun u toj banci. Pokrajinski porezni ured je taj popis poprilično platio - spominje se iznos od 3,5 milijuna eura, a Švicarska je i ovaj put "zaprepaštena" time što su njemački porezni istražitelji odlučili kupiti popis koji je ukraden iz te banke.

Što je sa sporazumom?

Jer ovaj put je problem još složeniji: ne samo da je riječ o ukradenoj informaciji, nego su Njemačka i Švicarska u međuvremenu dogovorili paušalno (i anonimno) oporezivanje Nijemaca koji posjeduju račune u Švicarskoj. Zauzvrat Njemačka se sporazumom odriče kupovanja ukradenih podataka. Švicarska ovu kupovinu utoliko smatra "kršenjem postignutog sporazuma", ali pokrajinsko ministarstvo financija ukazuje kako taj sporazum još nije ratificiran - i kako će ionako stupiti na snagu tek 2013. godine.

Ovo nije prvi put da su se njemački poreznici "dočepali" ukradenog popisa. Još 2006. jedan je službenik lihtenštajnske banke LGT ponudio njemačkoj obavještajnoj službi BND podatke o Nijemcima koji tamo drže svoj imutak što je dovelo do ozbiljne krize u odnosima između Njemačke i kneževine Liechtenstein.

Pokrajina Sjeverno Porajnje i Vestfalija je osobito aktivna u kupovanju takvih podataka, što je - nakon nabavke CD-ROM-a s podacima švicarske banke Credit Suisse dovelo i do krivičnog gonjenja tri njemačka poreznika koja su organizirala kupnju podataka u Švicarskoj. Oni se optužuju za krivično djelo gospodarske špijunaže i kršenja švicarskog zakona o bankama, ali i za krivična djela poticanja krađe podataka i trgovinu ukradenom robom - teoretski, djela koja su kažnjiva i u Njemačkoj.

Podaci se smiju koristiti

Ostaje dvojbeno da li se njemački državni organi trebaju upuštati u kupovinu i plaćanje milijuna osobama koje su ukrale takve podatke. U pravilu se radi o zaposlenicima ili bivši zaposlenicima računalskog odjela banke, jer bankovni službenici koji rade s mušterijama rijetko uopće imaju pristup svim tim podacima. Konačno, dilemu je njemačkim poreznicima razriješio ovdašnji Ustavni sud.

On je još 2010. donio odluku kako se i takvi podaci mogu koristiti u krivičnom postupku protiv onih koji žele utajiti porez. U dodatnom objašnjenju se odluka tumači kako to ne znači da je dovoljno nečije ime naći na nekom od tih popisa da bi ga sud kaznio za utaju. Ali to dozvoljava istražiteljima pokrenutanje istrage na temelju tog popisa i - na primjer premetačinom u uredu i stanu kakva je provedena i kod bivšeg direktora Deutsche Post AG Klausa Zumwinkela - pronaći druge dokaze koje povezuju tu osobu s računom u inozemstvu.

Plaćeni milijuni se stostruko vraćaju

Njemački poreznici su već odavno utvrdili kako se milijuni koji se plaćaju za takve ukradene podatke - obično vrlo brzo povrate. Kako stručnjaci procjenjuju, zahvaljujući tim podacima je samo do konca 2010. u državnu blagajnu prispjela gotovo milijarda i 800 milijuna eura dodatnih prihoda. Zapravo, poreznici pokreću postupak protiv tek manjeg broja osoba koje pronalaze na CD-u, odnosno samo tamo gdje je priličan trud sakupljanja dokaza u razmjeru s iznosom koji se želi utajiti.

Ali svaki put kada se dođe do takvog popisa, zavlada pravi stampedo utajivača na vrata poreznih ureda koji se žele sami prijavili. Jer, oni ne znaju da li je i njihovo ime na tom popisu a na taj način - i ako to učine prije nego što i službeno započne postupak, ipak mogu izvojevati nagodbu oko poreza kojeg su željeli utajiti.

Utoliko su i stručnjaci složni u ocjeni: takvi podaci, makar su ukradeni, uvelike potiču koliko-toliko uredno plaćanje poreza. Jer čak ako poreznici i nisu kupili CD-ROM iz banke u inozemstvu kod koje i Vi imate račun - tko zna hoće li ona biti sljedeća?